Jedna na dan (3-106): 14. oktobar 2013.

Kad nemaš ništa sveže, zahvati iz svežeg lagera…

Zapravo, hteo sam ovu fotku da prikažem i ranije, tako da nema iznenađenja. U subotu uveče su nastupile neke curice koje su sad zanimljive lokalnoj populaciji (meni su dosadne k’o smrt, ali gde smem to da kažem naglas), uto mi se malo i slošilo, pa sam samo čekao da prođe dan. Posle naleta prave kiše, pre te svirke, i pauze od pola sata, krenulo je da opet rominja, pa iznikoše silni kišobrani. E, pa taman nešto zanimljivo za slikanje…

Jedna na dan (3-106), 14. oktobar 2013: Kišobrani

(pogledaj veću fotografiju)

Može i sa ISO 1600, zar ne? Nego šta! Elem, učim ispočetka kako da fotografišem na visokom ISO faktoru: dugo mi je trebalo da shvatim da pravim neke greške u pristupu, uključujući i pogrešnu procenu odnosa zrna i šuma. Sad, to su žargonske reči koje malo znače, ali reći ću ovako: zrno je svojstveno visokom ISO faktoru. Još na celuloidu, to je bilo tako jer se osetljivost postiće krupnim granulatom fotoosetljivog materijala. Na senzoru digitalca, slično: dolazi do malo više temperature, pa se to ispoljava kao grubost. Neki noviji i moćniji (i skuplji) senzori to rešavaju bolje, pa sportski fotografi uživaju u ISO 3200 skoro bez zrna.

A šum – e, to je već nešto drugo. Svojstveno je rezidualnim strujama u kombinaciji sa pregrevanjem na površini senzora, što dovodi do privremenog – srećom, jednokratnog – prekida rada manjeg broja ćelija na senzoru. Bla bla: priča se svodi na to da, zapravo, nije važno dok god imaš koherentnu sliku.

Nije to ništa: rešio sam da idem do kraja, da nađem granicu prihvatljivog odnosa između zrna i šuma na ISO 6400. Štaviše, biće to radni projekat noćne ulične fotografije. I to bez žurbe.