Nobelova nagrada za fiziku 2013. godine

Šta imaju zajedničko Kraljevska švedska akademija i vlada Republike Srbije?

Osmog oktobra 2013. godine Švedska kraljevska akademija je objavila da je Nobelovu nagradu za fiziku dodelila dr Fransou Engleru i dr Piteru Higsu za teorijsko otkriće mehanizma koji doprinosi našem razumevanju porekla masa subatomskih čestica, a koji je nedavno potvrđen otkrićem predviđene fundamentalne čestice tokom eksperimenata ATLAS i CMS u CERN-ovom Velikom Hadronskom Sudaraču.

Higsov bozon u eksperimentu CMS

Za neupućene, veoma kratko objašnjenje. Problem glasi: šta je to što čini da imamo masu? Laureati su zamislili da čestice (zvane Higsovi bozoni) postoje svuda i tvore nekakvo subatomsko blato kroz koje se kreću ostale čestice, a koje čini otpor kretanju. Taj otpor uočavamo i zovemo masa. Neke čestice prolaze teže (kao Gimli), pa nam izgleda da imaju veću masu. Druge čestice prolaze lakše (kao Legolas), pa nam izgleda da imaju manju masu. Jedna čestica, zvana foton, nosilac elektromagnetskog zračenja, uošte ne oseća ovaj otpor i stoga ona uopšte nema masu, i shodno tome, mora da se kreće brzinom svetlosti. E, te čestice koje grade blato su prošle godine detektovane, dokazano je da postoje.

Pošto vam objašnjenje nije pomoglo, evo muzike:

Zvanično saopštenje za medije nastavlja i dalje, obaveštavajući laičku javnost o značaju navedenog otkrića za takozvani Standardni Model, naše aktuelno teorijsko shvatanje svemira (obrazloženje za stručnu javnost, odlični istorijski presek stanja u kvantnoj fizici i njenim rezultatima koji se tiču kosmologije možete pročitati ovde. Simptomatično je, i za dalji tekst relevantno, primetiti da je za učešće u procesu gradnje Standardnog Modela podeljena gomila Nobelovih nagrada, što se iz stručnog obrazloženja jasno vidi). No, u poslednjem pasusu kolo sreće se okreće i Švedska kraljevska akademija neočekivano postavlja granice opštem oduševljenju:

Iako je pronalaženje Higsove čestice – nedostajućeg dela slagalice Standardnog Modela – veliko otkriće, Standardni Model nije konačni deo kosmičke slagalice. Jedan od razloga za ovo je da Standardni Model posmatra neke čestice, kakve su neutrina, kao bukvalno bez mase, iako skorašnji radovi pokazuju da oni zapravo imaju masu. Drugi razlog je da model jedino opisuje vidljivu materiju, koja predstavlja tek jednu petinu celokupne mase kosmosa. Pronalaženje misteriozne tamne materije jeste jedan od zadataka dok naučnici u CERN-u nastavljaju hajku za nepoznatim česticama.

Standardni modelPrijatelj fizike već neko vreme uočava da je sadašnje stanje kosmologije slično stanju velikog dela fizike u devetnaestom veku: nagomilavaju se eksperimentalni dokazi koje teoretičari ne umeju da uklope u jedinstvenu sliku. U poslednjih nekoliko godina su u orbitu oko Zemlje lansirani strahoviti uređaji za osmatranje širokih delova elektromagnetskog spektra, čiji rezultati van sumnje ukazuju da vidljiva masa svemira predstavlja mali deo njegove ukupne mase. U svemiru, dakle, postoji nevidljiva masa, koja se stručno zove tamna masa (i njoj, po Ajnštajnu, odgovarajuća tamna energija). Mi nemamo nikakvu teoriju koja ovu tamnu masu predviđa, ili uzima u obzir prilikom građenja opšte slike kosmosa. Naš najbolji dosadašnji pokušaj formiranja te opšte slike, pomenuti Standardni Model, manjkav je, kako Kraljevska švedska akademija obaveštava, sa bar dve veoma ozbiljne činjenične strane. Pitanje glasi: zašto je nagrađen dokaz u korist očigledno nepotpune teorije?

Alfred NobelJedan razlog leži u samoj definiciji Nobelove nagrade. U svom testamentu, Alfred Nobel je izdiktirao da njegovo celokupno imanje treba iskoristiti za davanje nagrada onima koji su, tokom prethodne godine, učinili najviše u korist ljudskog roda. Iz ovoga je proisteklo da se Nobelova nagrada dodeljuje svake godine, samo živim ljudima, i to onima za koje se u toku prethodne godine pokazalo da su učinili najviše u korist ljudskog roda – bez obzira da li su svoje otkriće objavili prošle godine, ili se prošle godine pokazalo da je njihovo otkriće dovoljno vredno. Dakle, svake godine. Nobelova ideja je bila lukava: stvoriti neku vrstu mamca koji će iz ljudi stalno izvlačiti ono najbolje, u opštu korist. No, veoma je teško, a po nagradama za mir vidimo i nemoguće, baš svake godine imati u rukama vrednosti približnog nivoa. Jasno je, recimo, da Nobelova nagrada za fiziku iz 2009. godine (optički kablovi i digitalni fotoaparati) ima nesumnjivo veću težinu i bliža je originalnim zahtevima od ovogodišnje, koja doprinosi tankoj teoriji.

Takođe, ni starost nagrađenih naučnika nije zanemarljiv faktor. Higs ima 84 godine, Engler je par godina mlađi. Istorija Nobelove nagrade pamti nepravde koje su pravila i vreme nanele nesumnjivo vrednim ljudima – Tolstoj je tek jedan od njih.

Stiven HokingOba ova razloga su pristojna, ali ruku na srce moramo primetiti da postoji ličnost koja se u njih i bolje uklapa od ovogodišnjih dobitnika. To je Stiven Hoking, britanski naučnik koji decenijama radi na zajedničkim rezultatima Opšte teorije gravitacije i kvantne fizike, i u naučnoj biografiji ima razrađivanje pojma crne rupe i njegove kosmološke implikacije kao ozbiljnu referencu. (Da podsetimo čitaoca: crna rupa je objekat čija masa temeljno menja strukturu okolnog prostovremena , onemogućavajući informacijama da odatle odlaze, pa je možemo detektovati tek njenim gravitacionim uticajem na okolne objekte). Spolja gledano, crne rupe su potpuno dokazana stvar u čije postojanje ne sumnjamo do te mere da je potpuno nejasno šta Šveđani čekaju, posebno imajući u vidu Hokingovo stabilno teško zdravstveno stanje.

Veliki hadronski sudaračMislim da je pri ovogodišnjoj dodeli pretegnula činjenica da je u dokazivanju postojanja Higsove čestice direktno učestvovao Veliki Hardonski Sudarač (VHS). Projekat monstruoznog akceleratora (koji teorijski dostiže energije približne onima s početka vremena) jedinstven je na svetu, pa njegovi eksperimenti imaju suštinsku naučnu manu: nisu (nezavisno) ponovljivi. Stoga naučnici koji rade u CERN-u moraju veoma, veoma pažljivo da projektuju i sprovode eksperimente, i da budu veoma, veoma sigurni u zaključke pre nego što ih objave. A za to treba vremena i vremena, prividnog praznog hoda koje finansijeri baš i ne cene. Finansijeri ne vole objašnjenja, oni žele rezultate. Jasno je prijatelju fizike da povremene bombastične objave rezultata VHS-a (Higsova čestica, detektovanje nadsvetlosnih brzina, medijske fatalističke dileme o mogućem stvaranju sveproždirućih crnih rupa) i služe da pokažu kako se tu ipak nešto radi, da VHS nije tek ogromna igračka za krckanje novih i novih doktorata.

Iz cele ove istorijsko-političke igrarije možemo da izvučemo poučan zaključak: Kraljevska švedska akademija je donela umereno kontroverznu odluku pritisnuta rokovima, ali nesumnjivo u korist (i ukazujući na pravac potrebe) daljih napredaka u fizici. Ove godine prijatelj fizike može da primeti kako je Nobelova nagrada za fiziku dodeljena možda i više zbog obrazloženja nego zbog samih laureata. Kratko rečeno, Šveđani su fizičare udarili virtuelnom nogom u virtuelnu guzicu: OK, evo vam nagrada za VHS, ali dajte već učinite nešto sa tamnom masom!

Nedosledni dodatak

Ministar kultureČudnom igrom slučajnosti, tog istog osmog oktobra 2013. godine vlada Republike Srbije je donela mere za ekonomsku i finansijsku konsolidaciju zemlje. Mere, kao svake mere, ne znače ama baš ništa ako se ne primene, a i njihova eventualna primena, vidimo, neće doneti ništa epohalno. Ali ono što ove mere odvaja od prethodnih jesu propratne činjenice. Ovo jeste prva vlada koja je otvoreno priznala sumanutu istinu: da se ne zna koliko ljudi zapravo radi za državu. Ovo jeste prva vlada koja ne obećava ćup na kraju duge. Prvi potpredsednik vlade i aktuelni kandidat za diktatora se jeste izvinuo (nakon obrušavanja na dnevnice ministarstava – „Aman, oni tvoji svaki dan idu u Litvaniju, pa to nije normalno!“ „Litvanija predsedava EU“ „Auh, moja greška“), što je inače osobina autokratskih ličnosti… al’ zamalo. Ministar Tasovac se potpuno sebi dosledno, ali ne i lično, već institucionalno kroz ministarstvo, sveže i beskompromisno obrušio na kulturne radnike. Ministarstvo privrede je podnelo detaljan finansijski izveštaj o radu, i priprema sistemske zakone. Furiozni nalet automatskih kritika nedvosmisleno (raz)otkriva antiprotivni front, čiji sudeonici su upravo oni ljudi koji nisu uradili posao koji se sada radi – svi odavno znamo da ima smisla biti uz one protiv kojih je Mlađan Dinkić. Lopovski tajkun brzinom svetlosti dobija pozitivnu presudu Ustavnog Suda. Bivši predsednik pijuče o mogućnostima velike koalicije sa SNS – pod uslovom da DS osvoji dovoljno glasova na nekim budućim izborima.

Da li će se iz ovih činjenica roditi nešto dobro, ne znam. I sam se borim sa promenom vizure: lopovi i spasioci su ponovo zamenili uloge. Generacije političara u ovoj zemlji su mukotrpno radile na sistematskom ubijanju poverenja u državne institucije. Za razliku od fizike, vlada Republike Srbije tek treba da zasluži prijatelje. Fizika je prijatelje zaslužila rezultatima, pa ćemo uvek naći dobre razloge da podržimo dodelu ove ili one Nobelova nagrada. Republika Srbija će, mislim, početi da stiče prijatelje tek kada smogne snage da odgovori na majku svih pitanja: gde je naš novac?