Moj VW nema kompjuter

Naravno da nema, kad je napravljen pre još malo pa 50 godina, 11. januara 1966. I baš mi je milo da ga nema.

Čitam ovih dana da VW povlači 11 miliona, ej, MILIONA !!!!, automobila sa dizel motorima jerbo su eto malo štimali softver koji kaže tim motorima šta da rade e da bi se umilili bogovima kontrole zagađenja, jer bez toga nema ni prodaje. Akcije proporcionalno padaju, juče beše minus 20 posto, koliko je danas, ne smem da mislim. Ne, nemam akcije VW-a, ali ako jedan VW ili Tojota ili bilo ko od velikih sebi može nešto ovako da dozvoli, onda… Onda sa automobilskom industrijom nešto ozbiljno nije u redu.

Kao što možda znate, vikende ovog leta u Srbiji sam proveo po oldtajmer i VW skupovima. Prvo Zlatibor, pa Aranđelovac, pa Šabac. Setio sam se kako je to uživati u vožnji, da nije neophodna ni klima, ni više od 40KS, ni kožna sedišta, čak ni sedišta koja se nisu rašila od godina, da se vozi i uživa u otvorenom putu. A išlo se i 120 autoputem, i preticalo se uzbrdo. Jeste, bilo je 30 i kusur u hladu, mnogo više na putu. I? Ponese se voda… i otvore leptiri, koji su takođe deo automobilske istorije. I, stvarno, da li vam za to treba suvozač u obliku kompjutera, koji je verovatno jači od onoga što je imala NASA kad je slala ekipe na Mesec?

Brzinomer

Povratak u Dubai i susret sa ispražnjenim akumulatorom, koji je inače brojao poslednje dane, pa mu je mesec dana stajanja taman dobro došlo da ispusti električnu dušu, podsetio me je na letnji provod. Šumenko je lepo upalio čim je pomoć na putu došla sa novim akumulatorom, no, odmah je počeo da štuca. Te ne vuče kako treba, te se ugasi kad stanem na semaforu, te čuči u jednoj brzini a ne prebacuje u višu ili ne spušta u nižu… I, naravno, jedini lek je bila poseta servisu gde se ceo posao svodi na priključenje auta na njihovo dijagnostičko sokoćalo, par kuckova po tastaturi, da bi se senzori dosetili šta bi trebalo da čitaju, i vozi Miško.

A dok smo bili na Zlatiboru, jedan od učesnika skupa je odlučio da pretekne celu dvokilometarsku kolonu uzbrdo, i zamalo mu je uspelo, kad su se sreli jedan od ventila i jedan od klipova u njegovom motoru lepo nasviranom na oko 100KS (u originalu 40)… Pošto kompjutera NEMA, istog popodneva se skupila ekipa i na betonu u kampu uradila generalnu, obilato koristeći prisustvo kombija prodavca delova za bube, kao i nepresušno znanje prisutnih.

Ajd’ da vidim ko to može sa bilo kojim od kompjuterizovanih automobila?

Kad smo krenuli sa Zlatibora, nama je probio kondenzator. Deset minuta sa kleštima i šrafcigerom, i vozili smo dalje… A i da nismo imali rezervni kondenzator, mogao je da posluži i krompir. Naravno, na put se NE KREĆE bez alata, kondenzatora, platina, svećica i klinastog kaiša.

Ništa dijagnostika, ništa kompjuteri: suva mehanika, tri komada alata i malo znanja i zdrave pameti. To je sve što je potrebno za vožnju.

Ne samo zato što sam i ja model iz šezdesetih, i što me ovih dana po fejsbuku baš mame razne majice na kojima piše da su ti modeli najbolji, već zato što je to poslednja decenija kad su se pravili automobili, a ne kompjuteri sa automobilom pride, i zato što današnja prevozna sredstva za 50 godina neće biti ni u istom agregatnom, a kamoli voznom stanju, smatram da je vreme da se stane i razmisli.

Isto smatraju i drugi. Razmislite malo – nostalgiju muze prvi VW, “novom” bubom, koja je preobučeni Golf prethodne generacije. Onda sledi MINI, koji je sad sve osim mini i jeftin, a prestao je da bude i simpatičan. FIAT i model 500. Ima i onih koji oživljavaju legendarne sportske automobile iz te epohe, recimo Jaguar E Type ili Jensen Interceptor.

Buba na zemunskom keju

Imati, održavati, i voziti auto star 50 godina je ne samo cool i poštovanje prema automobilskoj istoriji, već je i ekološki održivo. Da, da, izduvni gasovi… A šta ćemo sa izduvnim gasovima svih fabrika koje proizvode osnovne materijale za nove automobile, ili eksploatacijom retkih zemlji neophodnih za električne i hibridne automobile?

Uz to, mnogo je bezbednije. Nema ABSa, nema kontrole proklizavanja, jer nema viška snage u motoru. Sve je vozač. Sve se čuje, sve se oseća, ajd ne vidi se baš sve kad padne mrak, jer nema ni ksenona ni halogena ni ostalih gasova, samo najobičnije sijalice sa užarenim vlaknom. Nema ni divljanja, nema ni vožnje 200 na sat, jer – ne može. Koliko do stotke? Stigne… Ili što bi rekla jedna druga majica, 0-60, eventually…

Naravno da su dani bilo kakve vožnje na fosilna goriva odbrojani. Biće nešto novo, već i jeste. Javni prevoz, hibridi, elektrika. No, danas ne pričamo o tome. Danas pričamo o vremeplovnom iskustvu, kao kad smo krenuli na oldtajmer reli u Aranđelovac sa Avale, starim putem. Napred plavi opel kapiten sa belim krovom, prati ga bela buba. Oba auta godište 1961. U tom trenutku smo bili u julu 1962, ne 2015.

Komentari su onemogućeni.