Nestaško

Dok smo deca, maštamo o svemu i svačemu, a najviše o tome ćemo postati kada porastemo. Retki su oni koji svoje snove i ostvare.

Najčešće postanemo nešto sasvim suprotno od onoga što smo kao deca želeli da budemo.

Razmišljajući o deci, setio sam se jedne zgodne i neobične pesme koju odavno nisam slušao: “9 Parts to the Wind” je interesantna priča o dečaku koji je želeo da postane muzičar iako su mu roditelji to zabranjivali.

Ujedno, ovo je prilika da pomenemo talentovanu grupu Strange Days, koja za sobom nije ostavila skoro nikakvog traga.

Album 9 Parts to the Wind (1975) je fini komad plastike koji se lako sluša. Naslovna pesma je, evidentno, direktno oslonjena na zvuk ranog Genesisa pa se u prvom trenutku pomisli da su Strange Days bili samo još jedan od njihovih brojnoh klonova koji su pokušavali da ostvare sopstvenu karijeru.

No, kako preslušavanje odmiče, jasno se čuje da su ovi momci imali i druge uzore u grupama sa početka sedamdesetih. I to odlične – pre svega The Strawbs, Supertramp i 10cc. U tome je, možda, i najveća slabost ovoga albuma, jer muzičari nisu mogli da se slože na koju će stranu – često komplikovane, ambiciozne strukture se smenjuju sa tipičnim pop pesmama. I na kraju nije baš bilo jasno kojoj publici se muzičari obraćaju.

Strange Days

Ključni ljudi u grupi bili su gitarista/pevač Graham Ward i klavijaturista Eddie Spence, koji su se pokazali kao odlični kompozitori i svirači, sposobni da pišu zanimljive pesme začinjene velikom dozom humora. To je i najbolja strana ovog albuma, jer muzika i treba da bude zabavna.

Zato je šteta što Strange Days nisu privukli pažnju šire publike. Čini mi se da su imali još mnogo toga da nam saopšte.