Noć u Parizu

One night in Paris is like a year in any other place
One night in Paris will wipe the smile off your pretty face
One girl in Paris is like loving every woman
One night in Paris… may be your last

Kakav je vaš odnos prema tendencioznoj grandioznosti u muzici?

Pre nego što odgovorite, podsetiću vas da je kompletan žanr opere, u celokupnoj svojoj istoriji, zasnovan na principu grandioznog, uvek preuveličanog do krajnih granica – u fabuli, u dramaturgiji, scenografiji, aranžmanu, težnji ka vokalnim izvedbama koje dosežu krajnje granice fizioloških mogućnosti ljudskog glasa. A uzgred vas podsećam i na to da moderno izvođenje opere predstavlja apsolutni vrhunac tehnologije teatra i širine umetničkog zahvata u istom fokusu: muzika, dramaturgija, gluma, balet, scenografija i kostim.

Istorija opere je duga i evoluirala je tokom više od 400 godina u nešto što je neuporedivo sa bilo kojim drugim derivatom muzike. Slobodni ste da ne volite operu, ali niste slobodni da govorite loše o njoj zbog takvog stava, jer iz opere je proistekla manje-više sva današnja žanrovska scenska muzika, kada govorimo o formi.

A danas?

Prvo malo muzike, pa da popričamo o tome odakle ovakvo delo u rock muzici.

Dakle, šta je bilo kad je postmoderni svet izrodio mešavine iskustava, uticaja i stilova u izvedbi muzike na sceni?

Dakako, rodio se mjuzikl: osim toga što je laka forma, uporediva sa operetom, dakle manje zahtevna prema svakom aspektu produkcije od klasične opere, taj format je savršeno upasovao u zvučni film. Uto se razviše i nosači zvuka, pa radio, pa televizija… Zahvaljujući svim tim medijima, lake muzičke forme sa jasno definisanim sadržajem su postale opšte mesto izraza visoke zabavne produkcije.

Tokom svog sazrevanja, rock muzika nije mogla da ostane imuna na taj uticaj. Tokom šezdesetih, konceptualni pristup je sazreo do kritične tačke i dobili smo prve rock-opere. Od TownshendovogTommyja” do WebberovogIsusa Hrista Superstara” prošlo je samo godinu dana, a posle toga je bilo teško brojati dešavanja. Prog bendovi su nicali kao pečurke posle letnje kiše, izgledalo je kao da se uspostavlja neki novi, ozbiljniji svet u kojem i “muzika čupavaca” dobija svoj umetnički i scenski legitimitet na nivou koji, vala, sve češće može da se uporedi sa oblicima tzv. ozbiljne ili klasične muzike (oba ta izraza su veštačka, ali da sad ne meandrčimo u tom smeru), a pre svega sa operom.

Ipak, na kraju sve to ostade na nivou niza specijalnih slučajeva: radiofonični repertoar trominutnih pesmičuljaka minimalne strukture je ipak pobedio; populizam je muka sa kojom se svet patio od Hamurambija do danas. Ali ostala je težnja nekih autora da se iskažu u formama koje su bliske klasičnoj operi ili barem opereti. Najpoznatijeg primera ćete se lako setiti: to je A Night at the Opera (1975) grupe Queen, što je neverovatno remek-delo koje tek u nekim parcijalnim temama jedva možete porediti čak i sa drugim albumima iste grupe, a sa radom drugih… Pa, teško ili nikako.

Jedno delo – kao uporediv album, ali i kao noseća stvar koja je uporediva sa “Bohemian Rhapsody” – nastalo je iste godine. Štaviše, negde je izrečeno da je magnum opus grupe Queen odgovoran za nastanak te ploče, ali ta teza je netačna: album The Original Soundtrack grupe 10cc se pojavio na tržištu marta 1975, osam meseci pre A Night at the Opera. Možda bi se moglo govoriti o suprotnom smeru uticaja, ali PR služba grupe Queen to nikada ne bi dozvolila.

Original Soundtrack

Grupom 10cc i njenim izvedenicama smo se već bavili (evo malo: ovde, ovde, ovde, ovde, ovde… dalje tražite sami), pa se nadamo da ih već poznajete barem toliko da prepoznate o kakvom muzičkom artefaktu je reč. Najpre autorski potencijal: kada prebiram po svom internom registru u nameri da pronađem neki bend koji je uporediv sa četvoricom takvih autora (i to je tako: sva četvorica su zaista bili kompletni i kompetentni autori muzike), meni na pamet padaju samo Bitlsi, pri čemu Ringo Starr sa ona dva infantilna autorska pesmičuljka baš i ne može da parira kolegi po palicama, Kevinu Godleyju.

Potom, neću propustiti da pomenem da su sva četvorica u 10cc multiinstrumentalisti, vrlo kompetentni i na tom polju. Iskreno, to je najmanje bitno od svega: važnija je bila njihova sviračka inovativnost (čak su službeno patentirali neka sokoćala za efekte) koja se, najzad, razvila kroz izraženu spremnost da stvore spektakularne producentske rezultate u studiju.

Prekinuću na čas da vas podsetim: bile su to godine kada se zvučna zavesa od stotinu glasova za pozadinu jedne jedine pesme dobijala isključivo trivijalnom tehnikom stotinu nasnimavanja glasova (usput provučenih kroz sintisajzer, čisto zbog začina). A lupovi se nisu pravili sa dva dugmeta i dva reglera za 30 sekundi, nego doslovnim seckanjem magnetofonske trake makazama i lepljenjem, što je trajalo satima. Imajte to na umu dok budete ponovo slušali ovu pesmu.

A pre nastavka priče o ključnoj numeri sa najboljeg albuma grupe 10cc, valja znati još nešto: iako im je sve cvetalo i život je bio lep, a svi na praktičnom vrhuncu svojih stvaralačkih moći, već se pojavila pukotina koja će se posle četvrtog albuma How Dare You! (1976) pretvoriti u konačni rascep.

E, u tim uslovima je valjalo pokazati čiji je, da prostite, duži: borba petlova se dešavala iza kulisa stvaranja jednog od epskih remek-dela art-rocka.

Dežurni "mudroseri"Jer, Eric Stewart i Graham Gouldman su stvorili za studio nepojmljivo složenu, a za uši profinjenog slušaoca nepojmljivo perfektnu baladu “I’m Not in Love“. Kevin Godley i Lol Creme su bili ljudi čije je poimanje statusa superzvezde (što de facto jesu bili posle dva fenomenalna albuma) trebalo da znači i život u zabavi, a ne u mudroserskom prenemaganju. Dobili su milion dolara od kuće Mercury sa kojom su upravo potpisali ugovor samo nakon što su glavonje čule radnu verziju “I’m Not in Love” i život je postao lep, jer grupa je osim šuške dobila i otvorene termine u vrhunskom studiju. Ko zna čija ideja je bila da ovaj drugi par napravi nešto što je po složenosti studijskog pristupa uporedivo sa onom neverovatnom zvučnom zavesom od sto glasova u “I’m Not in Love“: uglavnom, Godley i Creme su se vratili sa nekog puta u Pariz friško nabareni da snime muzičku priču o noćnom životu stranca u Gradu svetlosti.

I nastade devetominutna mini-opereta u tri čina o jednoj noći britanskog turiste koji zaluta negde u sumnjivim ulicama Pariza, razni polusvet pokušava da ga nasamari na sve načine, a on bežeći od njih završava u kvartu crvenih fenjera, konkretno u krevetu prostitutke. A to čak nije sve.

Predstavnici struje "lako ćemo"Suluda priča iskazana klasičnim operetskim narativom, struktuirana besprekorno, ostala je u senci radiofoničnog parnjaka na albumu. Ali nikad pre i nikada posle, 10cc nisu napravili ništa što je moglo da se uporedi sa “Une Nuit a Paris“. Godine su bile kakve su bile, video-spotovi nisu bili u modi, pa film koji biste mogli i sami da premotate u glavi nikad nije snimljen.

Entuzijasta na Cevki je napravio ovaj zanimljivi kolaž, sa sve kompletnim libretom u oblačićima, uključujući sporedne glasove, a Belle Epoque stil crteža samo najarcava pravu atmosferu. Fenomenalno!

Kada je album The Original Soundtrack objavljen, u recenziji u časopisu The Rolling Stone objavljene su ove reči:

U muzičkom smislu, ovde se dešava više toga nego na deset albuma grupe Yes, pri čemu ta muzika ostaje pristupačna kao da vam je svira klasičan pop bend.

Koliko je njih, ne samo članovi grupe Yes, doživelo ove reči kao oštru i snažnu šamarčinu, to nećemo tako lako saznati. No, poenta je u tome da su te reči tačne: količina muzike na tom albumu je neverovatna. Poslušajte “Une Nuit a Paris” ne gledajući u ponuđeni video-igrokaz i skoncentrišite se na slojeve aranžmana. Pritom ne padajte na komplikovanu strukturu, nego samo dozvolite muzici da vas vodi. Na kraju slušanja, pokušajte da se setite koliko takvih numera ste uopšte čuli u životu, uporedivo po strukturi i količini muzike. “Bohemian Rhapsody“? Da, naravno. Dalje? “Dogs” od Pink Floyda? Veza je mršava, jer previše je hiperbola tamo, ali ajde-de. “Supper’s Ready” od Genesis? Da, ali u duplo više vremena… “Stairway to Heaven“? Ipak ne, ono je nešto drugo…

Da ne nabrajam više: poenta je u tome što ćete i vi uspeti da nabrojite parnjake na prste jedne ruke – i to je to. I tu negde počinje umor i pokušaj da podmetnemo ceo neki album kao pandan jednoj pesmi na albumu.

Dato vam je na volju da sadržaju albuma Original Soundtrack pristupite kako god želite. Možete da uživate u blesavom ušnom crvu “Life Is a Minestrone” ili da dozvolite da vas raščini patetika sa “The Film of My Love“… Međutim, ja volim da se ubijem tim albumom drugačije: preslušam samo prvu numeru – “Une Nuit a Paris” – ili samo drugu, “I’m Not in Love“. I kao što rekoše u onoj recenziji: količina muzike na bilo kojoj od te dve numere je tolika da mi više ne treba. Srce i duša mi puni muzike.

Seme razdora

I da se vratim na početak. Da, ovo je tendenciozno grandiozna muzika, baš kao što je opera nekad bila. Ovo je sadržaj koji iziskuje da preispitamo da li su se autori ozbiljno zajebavali sa nama u pokušaju da nam dokažu “evo, umemo i ovo, ali šta nas briga za takvu muziku”. Ponekad mi zbilja takva misao padne na pamet. Možda i grešim – čak, vrlo je moguće – ali ne mogu da se ne poklonim rezultatu proisteklom iz velikog rada podržanog očigledno velikim znanjem i nesvakidašnjim talentom vinovnika.

A onda se setim kakvo je to vreme bilo, kakva su pravila važila, pa prestanem da se opterećujem teškim pitanjima. Muzika je najbolja, što je ono nekad moj drug Brandy podsećao u naslovu svoje emisije na jednom danas počivšem radiju. Jer, 10cc je nešto od najbolje muzike koju je svet ikada čuo.