Bizarne muzike (II): Deset savršenih priča iliti O zločinu nekažnjenom

Imao sam dvadeset godina te konkretne godine koje se veoma slabo sećam.

Čini mi se da smo živeli na brašnu i povremenim jajima: testo za doručak, ručak, večeru. Teško da je moglo i drugačije u porodici pristojnih profesora kojima su se ježile dlake na rukama od ideje puštanja čeka bez pokrića. No, nije svuda bilo tako: u nekoj dalekoj Engleskoj muzičar koga i dalje zovemo Sting napravio je album Ten Summoner’s Tales, jednu od stavki na listi mojih bizarnih muzika, akustičkih ugođaja kojima ne gledam u zube.

Album je otišao u prodaju, da bi se, kako i treba, pojavio na piratskim tezgama širom sveta, od Kalkute do Kragujevca. Za Kalkutu ne znam, ali nema sumnje da se u Kragujevcu muzika mogla veoma nelegalno i nadasve slobodno kupiti u suvom centru grada uz Robnu kuću, tačno preko puta zgrade Skupštine opštine. I – o čuda! – za razliku od ostalih, drljavo odštampanih loših kopija originalnih omota, Ten Summoner’s Tales je stigao sa punom knjižicom – što bi u sadašnjem svetu bio ekvivalent piratske kopije Windowsa koja bi stizala sa legalnim ključem. Taj je album, dakle, bio jedna nevinost u svetu prepunom kaubojštine.

Oh, nesumnjivo je višemesečno jebanje u mozak cele jedne države temeljno ništa spram četvorogodišnjeg ratovanja završenog promovisanjem vojskovođa u mirotvorce. Pa ipak, neka bude zapisano da je činjenica: nikada neće biti suđenja za zajednički zločinački poduhvat brzometne prvobitne akumulacije kapitala inflatornom krađom države i svođenjem građana, zdravog razuma i svega ostalog na nivo otirača za krvave cipele koji je tokom 1993. godine sproveden na teritoriji današnje Republike Srbije. I nije nam bilo za pamet: sada se odvija višegodišnji projekat kolonijalizacije Republike Srbije i, baš kao i pre dvadeset pet godina, ponovo uz podršku takozvanog civilizovanog sveta.

Pažljivi čitaoci Suštine Pasijansa će primetiti da moj muzički ukus insistira na specifičnoj atmosferi za koju naprosto nemam dobru reč. Nije u pitanju sporost, jer ta reč ne zahteva vrcavost duha. Nije u pitanju ni nežurenje, jer je u pitanju osobina a ne nedostatak ili negacija osobine. Nije u pitanju sevdah, jer se ne radi o koketiranju sa konačnostima naših zemaljskih poslova. Šta god bilo, ceo ovaj album, od početka do kraja, upakovan je u tu atmosferu – ta atmosfera jeste ovaj album i ovaj album jeste ta atmosfera – koja nije samo Stingova (daleko bilo!), o čemu ćemo dalje pričati u narednim nedeljama upravo na ovom mestu. Stoga takav jedan akustični ambijent zaslužuje svoju reč čak i na ovom našem jeziku, možda baš upravo na jeziku koji nema reč čak ni za sebe samog. Možda sumonovanje? Možda.

Priče koje Sting priča – jer ovde se o tome radi, čovek priča priče, jednu za drugom: smešne ili strašne, verne i strastvene, ljubavne i zabavne – bile su i ostale sve što je naša stvarnost prestala da bude upravo onih dana kada se ovaj album pojavio. Kao da je ovaj album upravo iz naših života nekim magičnim silama isisao svu dodatnu vrednost, sav sok, te nas ostavio pored puta kao Isus smokvu: da životarimo sasušeni na prašnjavim ivicama sveta za koji smo nepovratno ukotvljeni.

Konačno, za kraj ove tihe majske večeri, puštam vam jednu priču koja je našla svoj put do komercijalnih televizijskih stanica. Jer baš kao što možemo da sanjamo da nam je svima  Sting podmetnuo nečiju tuđu budućnost, možda se i meni tako nešto desilo. Nusut, nije važno – nema čoveka koji nije sumonovan. I još poštenije rečeno: nije čovek ko nije sumonovan.