Ne zaboravimo Daglasa Adamsa

Beeeeeeee U selu Virovac pored mesta Vreoci, a u blizini Valjeva, mirno živi deda Žika sa svojom bakom Micom. Vozač kamiona u penziji, sada zemljoradnik. Muke i radosti zemlje su i njegove: suviše kiše, premalo kiše, grad, rani mraz, kasni mraz; loša ili dobra žetva. Deda Žika i baka Mica drže i stoku: krave, ovce, svinje; imaju i kokoške. Brinu o svima njima, hrane ih, daju im imena. Ali najveća radost njihova su, naravno, praunuci: Olga i Dušan. Doživeli ih dok su još u dovoljnoj snazi da mogu da pomognu.

I tako ide život. Jednog dana, stiže vest da je došlo vreme za krštenje praunuka Dušana. Deda Žika je ustreptao, odlazi među ovce, nalazi svoje najlepše jagnje. Miluje ga po glavi, tepa mu. „Kako si lepo, kako si belo“ I završava: „E, tebe će deda Žika da zakolje za kršenje Dušanovo“. Kratko uzdahne, i odlazi dalje, za svojim poslom.

Čudnom igrom slučajnosti, baš u tom trenutku, u Restoranu na kraju Vaseljene

Jedna krupna, mlečna životinja priđe stolu Zaphoda Biblbroksa; bio je to veliki, debeli, mesnati četvoronožac koji je ličio na vola, krupnih vodnjikavih očiju, malih rogova i sa nečim što je gotovo podsećalo na ponizni osmeh na licu.

“Dobro veče”, reče ona, teško sevši na pod. “Ja sam specijalitet večeri. Smem li da vam ponudim delove svog tela?” Zagroktala je i zakrkljala, udobnije se namestila se i krotko ih pogledala.

Njen pogled uzvratili su izrazi zaprepašćenja i zbunjenosti Artura i Trilijan, rezignirano sleganje ramena Forda Prefekta i izraz najčistije gladi Zaphoda Biblbroksa.

“Možda parče plećke”, predloži životinja. “U sosu od belog vina?” “Ovaj, tvoje plećke?” upita Artur šapatom punim groze.

“Ali, gospodine, moje plećke, razume se”, zabrundala je miroljubivo životinja, “zar smem da raspolažem tuđom?”

Zaphod skoči na noge i poče da opipava i štipka plećku životinje, ne bi li proverio kakvog je kvaliteta.

“Ili, recimo, but – stvarno je odličan”, kazala je životinja. “Negovala sam ga i jela puno žita, tako da na njemu ima mnogo dobrog mesa.” Ona dobroćudno zagrokta, ponovo zakrklja i poče da preživa, a zatim opet vrati hranu u stomak.

“Ili možda jedan paprikaš?” dodala je.

“Hoćeš da kažeš da ova životinja, u stvari, traži da je pojedemo?” prošapta Trilijan Fordu.

“Ja?” zgranu se Ford staklastog pogleda. “Ništa ja ne kažem.”

“Pa to je stvarno užasno”, uzviknuo je Artur. “Najodvratnija stvar koju sam ikada čuo!”

“U čemu je problem, Zemljanine?” upita Zaphod, čija se pažnja prenela na ogromni but životinje.

“Naprosto ne želim da pojedem životinju koja stoji preda mnom i nagovara me da to učinim”, reče Artur. “To je bezdušno.”

“Bolje nego da pojedeš životinju koja ne želi da je pojedu?”

“Nije stvar u tome”, pobunio se Artur. Onda je na trenutak razmislio. “U redu”, rekao je, “možda stvar i jeste u tome. Nije me briga. Neću sada da mislim na to. Samo ću… ovaj…”

Oko njega, Vaseljena je besnela u svojim samrtnim grčevima. “Mislim da ću uzeti samo zelenu salatu”, promrmljao je.

“Smem li da vam predložim da razmislite o mojoj džigerici?” upitala je životinja. “Do ovog trenutka sigurno je izuzetno bogata i meka, jer kljukam se već mesecima.”

“Zelenu salatu”, rekao je Artur odlučno.

“Zelenu salatu?” ponovi životinja i sa neodobravanjem zakoluta očima prema Arturu.

“Hoćeš da kažeš”, reče Artur, “da ne bi trebalo da uzmem zelenu salatu?”

“Pa”, reče životinja, “znam mnoge biljke čije je mišljenje po tom pitanju vrlo jasno. U stvari, to je razlog zbog koga je najzad doneta odluka da se čitav zapetljani problem jednostavno preseče tako što će se uzgojiti životinja koja želi da je pojedu i koja će biti sposobna da to jasno i glasno kaže. I tako, evo me ovde.” Blago se naklonila.

“Ma, slušaj ti, “reče Zaphod, “mi smo naoštrili zube na klopu i nećemo sada da tupimo o glupostima. Četiri lepa odreska, molim te, i to brzo. Ništa nismo jeli već pet stotina sedamdeset šest hiljada miliona godina.”

Životinja se podiže na noge i dobroćudno zagrokta. “Pametan izbor, gospodine, ako mi dozvoljavate da tako kažem. U redu”, reče ona, “odoh ja da se ubijem.” Okrenula se i prijateljski namignula Arturu.

“Bez brige, gospodine”, rekla je. “Biće vrlo humano.” Odgegala se u kuhinju bez žurbe.

3 komentara na temu “Ne zaboravimo Daglasa Adamsa”

  1. – Jesi li čitao/čitala “Vodič kroz galaksiju za autostopere”?

    – Pa, ja ne volim naučnu fantastiku.

    – “Vodič” ima veze sa naučnom fantastikom koliko i studentska menza sa zdravom hranom – ima je u tragovima!

    1. a ja još uvek mislim je ono sasvim dobar srp! 🙂

    2. У ствари, Водич јесте сасвим добар СФ – држи своју логику сасвим уредно, не искаче нигде из ње, штавише има гомилу научних и технолошких дрангулија без које то не би радило.

      С друге стране, Водич је сасвим озбиљна зајебанција на тему СФа(, свемира и свега), и цео тај СФ миље му је колико неопходан, толико и споредан. Може да се чита а да се баш и не примети превише. Не знам колико је читљив и разумљив неком ко никад није читао/гледао СФ, али данас таквог ионако не можеш ни свећом да нађеш.

Komentari su onemogućeni.