Panj. Veliki panj. Tako reći, panjina.

Your love is cradled in knowing
Eyes in the mirror, still expecting they’ll come
Sensing too well, when the journey is done
There is no turning back on the run…

Danas slušamo jednu od najlepših balada osamdesetih, a svakako najlepšu koju je Robert Plant otpevao u svojoj solo karijeri. Pesma “Big Log” je objavljena 1983. godine na albumu The Principle of Moments; postigla je 11. mesto na UK listi singlova i 20. mesto na Billboardovoj listi, što se u to doba moglo smatrati zamašnim uspehom.

Tih godina, MTV je bio standard za publikovanje popularne muzike i zato je bilo važno da postoji dobar spot. I zato oprostite čoveku ovu glupu frizuru: tih godina, tako je kosu šišao ko god je mogao.

Sjajan, sjajan gitarski pasaž: Robbie Blunt je bio cenjen session gitarista tih godina. Plant ga je jedva nekako vrbovao da postane stalni član njegovog pratećeg benda i on je uradio odličan posao. Obratite pažnju na ništa manje fascinantan i poštovanja vredan rad na pesmi “Moonlight in Samosa“, na prvom Plantovom solo albumu Pictures at Eleven (1982).

A kakve je tripove Robert Plant imao tih godina, to samo on zna. Balast prethodnog života ga je pratio i teško je nailazio na prihvatanje tih prvih godina posle tegobnog, ali časnog raspuštanja grupe Led Zeppelin. Čovek je težio nekoj drugoj atmosferi i uspeo je u tome zahvaljujući nekim dobrim ljudima, prijateljima iz sveta muzike. Osim pomenutog gitariste Blunta, zatiče se tu i Phil Collins, koji je osamdesetih bio mirođija u svakoj čorbi (srećom, ne i producent na Plantovim albumima – more, dovoljno je bilo to što je kompromitovao sirotog Erica Claptona). Kasnije je Plant eksperimentisao po severnoj Africi, tu i tamo se nalazio i radio sa Jimmyjem Pageom, bilo ga je kojekuda po svetu i po stilovima – da bi nas šokirao oprobavajući se u bluegrass i country muzici. Učinio je to sa stilom, u društvu prelepe Alison Krauss, dive žanra i jedne od tri kraljice američke moderne folk muzike, i pod producentskom palicom T-Bonea Burnetta, čoveka koga čak ni Goran Bregović ne uspeva dovoljno dobro da imitira.

Čuli smo i Led Zeppelin ponovo 2007. godine; nažalost, to okupljanje je bilo jednokratno. Film i album sa koncerta su se najzad pojavili krajem prošle godine. A Kennedy Center je upravo tih dana dodelio preživelim članovima Led Zeppelina počasne nagrade za životno delo u domenu scenske umetnosti. Šta još možemo da očekujemo od Roberta Planta? Još autorske muzike u meraklijskom maniru, verujem.

Komentari su onemogućeni.