Coming Home

Pripreme za sutrašnji koncert uobičajeno teku. Problemi su klasični: gde ćemo se i kada naći, hoćemo li se prvo oždrati i podnapiti, kako da mi, momci iz provincije, nabodemo pravi parking u Beogradu… Odavno smo prestali da se nabrijavamo preslušavanjem starih albuma kako bismo bili spremni da aktivno učestvujemo. To smo odavno apsolvirali.

A šta ćemo sa ženama? Neke aktivno učestvuju i retko propuštaju ovakve stvari. Većina, radije, odabere lakše note ili nešto dugo. Znam, teško je živeti sa psihodeličarima, simfoničarima i sličnim muškarcima koji se odazivaju na komplikovane nadimke… Sarcastic smile

A šta biva ako je žena muzičarka? Znam i to, probao sam, možda vam i ispričam jednog dana. Who me?

Maggie Bjorklund je sve drugo samo ne obična žena. Nećete je sresti kako vuče cegere sa pijace. Ne znam da li zna da dobro kuva, ali odlično svira. I to instrument potpuno netipičan za žene. Iako je rođena u Danskoj, njenim venama cirkuliše pesak Arizone. Posle saradnje sa Howeom Gelbom i još gomilom drugih autora sličnog muzičkog opredeljenja, odvažila se da snimi i svoj album. Coming Home (2011) nije epohalna ploča, ali je jako ugodna ušima. I kao prava, iskusna domaćica, dodala je taman toliko začina u vidu gostujućih prijatelja muzičara (Joey Burns & Jack Convertino, Mark Lanegan, etc…), da jelo bude ukusno i prepoznatljivo.

Šteta što je nećemo videti u Beogradu. Kao ni marijače Luz De Luna, koji povremeno nastupaju sa Calexicom.

Veliko je pitanje da li bismo tada uopšte izlazili iz kafane… barem nekoliko dana. Smile with tongue out