Glas

Teško mi je da se setim neke druge pesme sem “Nights in White Satin” koju ni jedna valjana kompilacija koja se vraća u prošlost ne može da omane. Uz tu pesmu su se odvajale ženske – a one će reći da su se uz nju zaljubljivale. Kako god bilo, svodilo se na isto. Send a kiss

Koliko je ova pesma učinila da The Moody Blues steknu planetarnu slavu, ne dovodi se u pitanje. Meni se ipak čini da im je učinila lošu uslugu stavljajući ostale njihove pesme u drugi plan.

Ova moja teza često je izazivala polemike. Većina sagovornika nije se slagala sa njom smatrajući da sam previše strog kada je u pitanju jedna velika grupa.

Oponenti su padali su na jednostavnom pitanju:

Koje još njihove pesme znate?

Kako bih uglavnom ostao bez odgovora, diskusija se prenosila na njihove albume. Neke od njih smatram dobrim, ali ne remek-delima, kako ih obično posmatraju. Meni se čini da su The Moody Blues sebe preozbiljno shvatali, pa odatle njihova velika ambicioznost i sklonost ka filozofiranju u pesmama. A to je već teren na kome su i mnogi drugi loše odigrali svoje karte.

Najveći deo sedamdesetih jedrili su na talasu stare slave. A onda su početkom osamdesetih načinili genijalan potez – doveli su u grupu klavijaturistu Patricka Moraza.

Kako je Moraz moj najomiljeniji muzičar svih vremena, izbor mi je bio malo čudan znajući šta njemu peva u glavi. Bile su mi nespojive plačljive pesme grupe i Morazova tradicionalna sklonost ka eksperimentu. A upravo je bio izgubio posao u grupi Yes

Long Distance VoyagerThe Voice” otvara album Long Distance Voyager (1981) i sve to zvuči fantastično. Od dramatičnog uvoda u pesmu, preko poletnog izvođenja do majstorski razrađenog aranžmana. Činilo mi se da se dogodilo čudo – The Moody Blues nikada nisu zvučali bolje! Ostatak albuma je jako dobar, mada zameram grupi što su na ostalim pesmama Moraza malo opstruirali. Bilo bi bolje za njih da nisu.

Grupa je posle deset godina, napokon, imala dva hit-singla i činilo se da su se ponovo rodili i našli novi, moderniji zvuk. A onda je usledio šok – Moraza su izbacili iz grupe.

Taj potez ni do današnjih dana nije rasvetljen. Primetno je da se grupa trudi da minimizuje Morazovu ulogu u svojoj istoriji. U biografskim podacima taj period se svesno zanemaruje, kao da nije ni postojao. A neki izvori tvrde da još uvek traje sudski proces između njih.

U međuvremenu, The Moody Blues nisu snimili ništa vredno pažnje. Povremeno ispale neku dobru pesmu, ali sve to zvuči demode i neinteresantno.

Justin Hayward će, po svemu sudeći, završiti svoju karijeru kako i zaslužuje – onako lep i markantan, pevaće svoje srceparajuće pesme ispisnicima u gerijatrijskim domovima. Just kidding

1 komentar na temu “Glas”

  1. Муди блуз ми личе на ону сцену из “Врата раја”, кад ваљда Кристофер Волкен довлачи Изабел Ипер у гајбу, коју је специјално спремио… тако што је убацио тапете, које иначе никад није видео, па је ставио “wallpaper”… полепио новине. Јер је он то тако замислио према причи, а на основу оног што је дотле знао.

    Њихови излети у оркестрацију су сличног домета – њихов оркестар је холивудски плесно/ревијални, и углавном више звучи као да сваког часа треба да крену неке балерине низ светлуцаве степенице па да се построје та тране чим наиђе главни даса са цилиндром фраком и штапом… дакле више Зигфелд него некакав рок. Ако постоји наивна уметност, однели су награду за наивни симфо рок.

    Што је још увек дубокомислена и врло озбиљна музика у односу на оно што су радили на прва четири албума, док још нису били начисто кога хоће да имитирају – Битлсе, Бич Бојсе, Кинксе или неких двадесет бендова из британске инвазије одједном.

    Срећом, опаметили су се на време, и већ “Питање” и “Уторак поподне” и цео тај период су оно због чега је вредело имати стрпљења са свим тим лутањем.

Komentari su onemogućeni.