Lovačke priče vozača S.: Dico, a ča će nama ostat?

…mtimajkublesavu, kako to voziš! A, vidi budalu, jebote!… Kako to misliš “dugo u levoj traci”? Pa, nisam ja… Nego, ako hoćeš da odete negde van Pule kad stignemo, nema problema, samo reci, znam ja da ima tu tih vinarija, ono vino, belo, kako beše… Evo ga opet, pa gde ćeš, čoveče!…. Kako kažeš? Da, malvazija, ej, pa bio sam ja tuda ko zna koliko puta, gde sve nisam bio, i tamo ono mesto što si pominjao, da, to što si rekao da si bio, Medulin… Kako, Motovun? Ne zn… Da, ma naravno da znam… Nego da ti ispričam kako sam donosio vino sa Hvara u Beograd… I crno i belo!

Pazi ovako.

Pazi ovako.

Išao sam svake godine, još kao srednjoškolac, na Hvar, pa sam posle i restoran u Starom Gradu imao, odmah tu kod stepenica i onda… Ali to pre, bili mladi, bilo novaca, išao sam tamo-amo po Hvaru, imao sam kola, pa onda negde na pola puta od Starog Grada do grada Hvara ima neko selo gore, pa sam onda posle i boravio kod njih, baba i deda, po sto godina su imali, jebote, ali što sam kod njih živeo! I što sam nosio vino… Šta? A ne, to sam posle imao restoran, nisam za restoran nosio, nego čekaj, ispričaću ti, to sam i hteo. Taj deda je imao magare, bre ono što se deca slikaju na plaži sa njim, pa je imao neki dil sa nekim dečkom iz Splita što slika, Magaremlatili su pare samo tako, razumeš, pa dedu boli ku#ac, razumeš, ništa nije hteo da radi, samo magare i taj vinograd i imali su vinograd i vino, jebote. A? Pa da, i pansion, te dve sobe. A vino… Ej, pa ne možeš da se napiješ, popijem litar uz doručak i ništa, a gusto kao med, baba mi uvek naspe litar, a deda mi sipao samo pola litre. I za ručak onda litru, dve litre, kako kad, ma nikad nisam plaćao to vino esktra, to je bilo kao komplet pansion, klopa i sve, razumeš, ma skoro džabe… A za večeru sedne i deda, pa pijemo zajedno vina do ponoći, on samo donosi… Kako se zvalo… To je neko, ja mislim ko ta malazija što kaž… Malvazija, da, to sam rek’o… Ma nije malvazija, nego neki što sam ga ja stalno zvao popiš jer mi se od njega jako pišalo, hahahahaa… Šta? Pošip! Jeste, pošip! Bio si na Hvaru i ti? A, nisi… Šta Korčula? Ma daaaaaaj, kakva bre Korčula, najbolji je sa Hvara! Ma nisam probao, nego znam… Slušaj, čekaj još samo ovo da ti ispričam, nikako da stignem… Gle ovog kako vozi, jebo mater, ko ti dade da voziš…

Šta sam hteo… da! I krenem ja kući za Beograd, kažem daj deda ako može, spakuj mi vina, da ti platim uredno i sve to, kaže deda može, kako da ne može, i spakuje on meni deset litara belog i deset crnog u neke kanistere, nije ‘teo pare, jedva sam mu dao da uzme, jer on ne prodaje, znaš, nego samo za njega i goste… I pošaljem ja posle telegram prijatelju sa železničke stanice u Splitu da me čeka u Beogradu sutra prepodne… Šta? A ne, pa imao sam kola, ali nisam tad imao kad sam bio, u stvari imao sam neki folksvagen, pa sam ga jedva prodao, ma daaaaj, gde ima folksvagen da valja, kupio sam ja forda kortinu, jel’ znaš kortinu, ma kako ti znaš kortinu, nisi se ni rod… Aha, pa dobro onda ako je radio u Interkomercu… Čekaj… I ponesem ja to vino vozom i dočeka me taj prijatelj i, jebote, da ti kažem, ja mislim da smo ga on i ja i još jedan popili do poslepodne, svih deset litara… Šta dvadeset? A, to! Pa da, doneo sam ja deset belog i deset crnog, ali sam to podelio kući, pa onda odneo kod tog prijatelja, on ima kuću na… Ma da, čekao je on mene na železničkoj, pa smo prvo išli kod mene… Da, skočim kolima i po to preostalo vino i popijemo sve, ma ko ga jebe da ga čuvam, razumeš, popili smo sve do mraka.

Popili sve!I taman smo sve popili, kad evo dolazi neko društvo, kaže mi jedan: pederu jedan, što niste sačuvali malo vina sa Hvara za nas! I ja tu popizdim i kažem nemoj da ti sad donesem još sa Hvara, on kaže ajde, evo ja ću da platim, ne treba ti da platiš, kažem ja i tu popizdim još više. I sednem opet u kola i pravo za Split, pa na Hvar, tačno sam na jutarnji trajekt stigao, poslednji sam se ukrcao… Šta? Ma ne, pazi, imao sam tog forda posle, a tad sam imao neki folksvagen, ma nisam hteo da čekam voz, nego sam žurio, i ja pravo kod dede, kad baba sama, deda otišao sa magaretom negde na plažu u Stari Grad, a sad baba neće da mi da vina… Odem da nađem dedu, tri sata sam ga tražio, i nađem ga jedva, jebote, otišao na neku plažu gde nikad nije išao, i iznenadi se on kad me je video, kažem ja njemu deda, taka i taka stvar, nego da mi daš još deset belog i deset crnog, evo platim koliko god tražiš, a on se uhvatio za glavu, e slušaj ovo, pa kaže:

– Jao dico, a sve ste odma’ popili, pa nemam ja vina da prodam nego sam tebi dao ča si mi bija gost, pa kako ću nego da dam. A ča će meni ostat’ ako tebi prodam vino, jao dico, ča će nama ostat’, babi i meni?

Šta? Ma držim volan, drž… Op, pardon… I tu sam ja njega jedva ubedio da mi proda, tri sata smo se preganjali, umalo popodnevni trajekt da mi pobegne. I to sam kupio dvadeset litara belog i dvadeset crnog, sad sam bio kolima, razumeš… I ja do onog drugog dana stignem u Beograd tek za ručak, ma stigao bih ja pre, nego tu me je negde kod Rajlovca stiglo da malo odspavam… A kako kažeš da se zove to vino što si kupio u Medulinu… Da, u Motovunu, to sam hteo da kažem…

– * –

S. je lud. Potpuno lud. Vozio je četvoročlanu ekipu od Zagreba do Pule (do Zagreba beše neki ćutljivi dečko koji je vozio besprekorno) i od Pule do Beograda. Kroz Pulu sam morao da ga vodim iako sam tamo prethodno bio samo jednom u životu, doduše mesec dana ranije, a on tvrdio da je boravio tu mnogo puta. Uglavnom, unajmili smo kombi da ne bismo sami vozili na koncert Davida Gilmoura, a mogli smo triput da izginemo u putu do tamo i nazad. Najgore od svega je što su neke od priča koje ovde prepričavam zaista ispričane. A tek malo manje zlo od toga je to što su neke od tih priča verovatno i istinite.