Ljubav na drugo preslušavanje

You suck my blood like a leech, you break the law and you preach, screw my brain till it hurts, you’ve taken all my money and you want more… Znate li ko se još u to vreme usuđivao da se tako obraća glavonjama u izdavačkom biznisu? Niko.

Pre par nedelja smo išli u bioskop. Kad tako kažem, osećam se kao da živim u nekom velikom gradu u Americi: sednemo u auto, pa sat vremena vožnje do zabave… Do Zrenjanina, u multipleks u tržnom centru na zapadnom obodu komšijskog grada. Kikinda nema bioskop odavno – najradije ne bih da komentarišem onu sramotnu prevaru koju neki nazivaju bioskopom, reč je o vikend-improvizacijama projekcija na parčetu iskrpljene posteljine nejednake beline, uz jad od zvuka u pozorišnoj sali koju neka šačica sitnih bandita iznajmljuje na duge staze.

Sve u svemu, gledali smo film Bohemian Rhapsody, o kome se, ne bez razloga, mnogo priča.

Vozeći kući pustim drumom kroz novembarsku noć, utonuo sam u misli, ne razmišljajući mnogo o filmu, nego se prisećajući jedne večeri, takođe je bio novembar, pre skoro četiri decenije. Setio sam se svog prvog Queen vinila u fonoteci i čudnog odnosa koji sam imao prema njemu prvih nekoliko meseci što sam ga imao…

Album A Night at the Opera (1975) sam dobio negde krajem novembra 1979, dok je moja vinilna fonoteka bila tek u začetku. Mama je bila na nekom seminaru u Subotici i odlučila da me obraduje: ušla je u Jugotonovu prodavnicu i objasnila da njen sin tek počinje da skuplja ploče, a da ona ne zna šta bi mu kupila. Prepredeni prodavac je igrao na sigurnu kartu: “Ovaj album treba da ima svako, a ako ga nekim slučajem već ima, lako će se sa nekim menjati”, reče i očas utvrdi pazar.

Kad sam raspakovao ukrasni papir – pamti li iko od vas taj osećaj slatkog nestrpljenja kad dobije ploču, a još ne zna koju? – obradovao sam se, jer sam prepoznao omot iz “Ilustrovane rock enciklopedije”, koji je tada bio moja jedina suvisla referenca za formiranje fonoteke, a Queen je bila grupa na mom nedavno formiranom spisku za nabavku.

Taj čudesni početak, klavir obmotan teškim zvukom duboke distorzije… Pesme koje nikad nisam čuo… Čudni miksevi, višeglasje koje je teško ukapirati… Zapravo, osim “Bohemian Rhapsody“, koju sam čuo na radiju par puta, nikad ništa drugo sa tog albuma nisam čuo. A onih par novijih numera od Queen koje sam još znao (himnično naduvana “We Are the Champions“, blesavi pesmičuljak “Mustapha“, “Bicycle Race” beše prevashodno zanimljiv kao singl sa onim omotom…) više su me zbunjivale nego oduševljavale, a u ovom kontekstu nisu pomagale. Nesumnjivo, neki buzz je ovde postojao… Ali, šta je ovo? Kakvi su to zvukovi, kakvo je to pevanje?… Ama, šta je bre ovo?…

A Night at the Opera (1975)
Queen – A Night at the Opera (1975). U času objavljivanja, bilo je to najskuplje snimanje nekog rock albuma uopšte. Legenda kaže da je tonski snimatelj u jednom času uspeo da ubedi Fredija da se obuzda sa beskonačnim nasnimavanjem glasova, pošto je master traka počela da se krza po ivicama od previše premotavanja.

Preslušao sam album samo jednom u celosti te večeri. Dobro se sećam da sam još jednom pustio početak, upravo današnju numeru, a zatim stavio ploču u štek. Tad sam imao možda 30-40 LP vinila, držao sam ih u nekoj vitrini uspravno, otvoreno zdesna, pa bih poslednju ploču koju sam slušao uvek vraćao sasvim desno… Frekventni naslovi su uvek bili desno, oni ređe slušani su odlazili levo. Na kraju je album Night at the Opera otišao sasvim levo i ostao tamo prilično dugo vremena…

A onda mi je došao u posetu jedan malo stariji drugar, odmah s vrata rekao “daj da vidim čega tu ima” i skočio da prevrće moj još uvek neveliki špil vinila. Odmah je uočio ploču sasvim levo, izvukao je i bez pardona turio na gramofon. Tad sam najzad, prvi put, momentalno osetio “one” trnce, ali za razliku od prvog preslušavanja, ovog puta su se održali dugo…

“Gledaj”, reče drugar, “znaš li da su Queen ranije na omotima ploča ponosno napominjali da ne koriste sintisajzere?” – i pokaza mi tekst No synthesisers! na dnu impresuma.

Ne, to tada nsiam znao. Ali, nisam ja o sintisajzerima ni razmišljao, već o činjenici da to nije muzika Queen koju smo u tom času svakodnevno slušali. Bilo je leto 1980, TV i radio su bili prepuni numera sa upravo objavljenog Queen albuma The Game (1980) – nismo mogli živi ostati od hitova “Crazy Little Thing Called Love” i “Another One Bites the Dust“, prvi je dominirao na televiziji zbog upečatljivog spota, drugi na radiju zbog izvrsnog rifa na basu. Zaista, taj novi album je bio prvi na kojem je grupa koristila sintisajzere, što je drugar takođe prokomentarisao.

Zapravo, od prve do poslednje rilne albuma, drugar je mleo i mleo, pričao koješta, ali ga nisam slušao, već sam slušao A Night at the Opera kao opčinjen. Najzad me je sustiglo.

Ne mogu da se setim da li sam se tad ili kasnije zapitao šta mi bi da uopšte ne pokušam da poslušam album još jednom – verovatno nisam. No, mogao sam makar paušalno da poverujem svim mogućim komentatorima i kritičarima da je posredi vanserijsko remek-delo koje će zauvek ostati nešto posebno u rock literaturi, i to ne samo kad je reč o grupi Queen. Šta se to desilo kad sam prvi put preslušao A Night at the Opera, zašto mi tada nije legao, a tek zašto li sam ga flagrantno zaobilazio duže od pola godine, tek kasnije sam sebi pokušavao da objasnim, ali do odgovora nisam nikad došao. Štaviše, danas imam bar pet mogućih objašnjenja iz zone naknadne pameti, što znači da nijedno nije dobro.

Danas je druga priča, naravno, i tako ostade zanavek. Možete mi verovati na reč ili ne morate: od gomile Queen albuma koje imam na raznim nosačima zvuka, samo dva potežem samoinicijativno. To su A Night at the Opera i Queen Live Killers (1979). Zbog ludila koje sam bio u prilici da čujem na tom potonjem, živom albumu, još tad sam rekao sebi da ću kad-tad pohoditi koncert grupe Queen. Tako je i bilo, ali to je neka druga priča.

– * –

Ah, da: pogledajte taj film u nekom kvalitetnom bioskopu. Vredi vremena, truda i novca.

Freddie Mercury u studiju, 1975.
Kakvi su vetrovi duvali tom čoveku kroz glavu? Nećemo to razumeti nikad.