Kako sam zamalo proverio šta je to Zappa

Did you cause this misery?
Bandit, are you guilty?
Tell me, did you do these deeds?

Kada je Zoća pre par dana pomenuo kako je muzički svet prepun čudaka i ekscentrika, trebalo mi je između dve i pet desetinki sekunde da se asociram na onog kojeg mnogi smatraju najvećim ekscentrikom od svih u zoni popularne muzike… Zavirim u onaj mitski spisak svih numera koje vam je ova rubrika prinela na polzu i, naravno, otkrijem očekivanu informaciju: samo jedan jedini put smo do sada proverili šta je to Zappa. Međutim, ovog puta razumem razloge za to: proveravati šta je to Zappa je klizav i opasan teren koji jede duše ljudi.

Poput Roberta Wyatta pre par dana, ličnost i opus Franka Zappe je takođe definitivno nemoguće opisati u jednom članku. Ovog puta, to je u redu, jer svakako nemam vremena. A i da imam, budite sigurni da bih se napravio blesav.

Drž’te se sad. Ali svakako pustite glasno, ako možete.

Pitanje za ovu prigodu je bilo: šta izabrati iz onolikog opusa? U životu sam overio možda dvadesetak albuma (toliko sam izdržao), a onaj album koji je spremao uoči svoje prerane smrti 1993. godine beše mu stoti.

Ne, nije šala. Sto albuma za života. Od toga, moliću fino, skoro polovina su dupli vinili.

BrkoviU doba gusarske razmene, dočepao sam se “samo” sedamdeset i nekoliko naslova, pride nekih krajnje perverznih radova, poput 130 minuta gitarskih sola na duploj CD kompilaciji inventivnog naziva Guitar. Nikad se nisam usudio da preslušam sve te albume. Kao što rekoh, dvadesetak albuma je cirkulisalo kroz moje uši i što sam ih više slušao, to sam više glibio u NAMERU da nikad više ne slušam nijednu drugu muziku.

Ovoliko je falilo da tu nameru i ostvarim. A ja čak ne volim tu vrstu muzike najviše od svih, jebote, ma ni blizu. Izvukao sam se uz malu pomoć prijatelja, među kojima ima onih koji svedoče da su zamalo prošli slično kao i ja.

A šta se to zaista desilo tokom godina hiperinflacije i jeftinih CD-ova, više me ne zanima da analiziram. Danas, tu i tamo, retko potkačim ponešto od Zappe; obratim pažnju tom prilikom. Čak sam našao i onu numeru koju Nikola peva Marini tokom šetnje u filmu “Mi nismo anđeli” (tačnije: našao, pa izgubio). Potisnuo sam mnogo toga što sam čuo: ne mogu da dozvolim jednom liku da istisne sve ostale, pa ko god to bio. Nisam to dozvolio ni Neilu Youngu ili Vanu Morrisonu, pa zašto bih Zappi.

Zappa in New YorkI tako, na kraju sam izabrao numeru za koju sam, verovatno još u podsvesti, odmah znao da nema dileme o izboru: “The Illinois Enema Bandit” je prva pesma iz opusa Franka Zappe i njegove velemajstorske ekipe koju sam zavoleo. Verzija koju volim je ona koja se smatra matičnom, sa albuma na kojem sam je prvi put čuo: to je monstruozni živi album° Zappa in New York (1978). Taj album je reprezent sa kakvom ekipom je Zappa navikao da radi. Lako je razumeti nagon za stvaranjem savršenstva kad imaš s kim. A Zappa je definitivno imao takvu ekipu.

Pesma “The Illinois Enema Bandit” je zasnovana na istinitoj priči: Michael H Canyon je deset godina oružano pljačkao usamljene žene. Neke žrtve je pride seksualno napastvovao, a ključni element u scenariju napada beše to što ih je, da prostite, klistirao.

– * –

Proverio sam šta je to Zappa, hvala lepo. Ako je i od mene, dosta je. A dupli vinil Zappa in New York sam odavno spremio za jednu vinilnu donatorsku konferenciju.

___________
° Kontekst nameće ispravku: kada je reč o Zappi, izraz “monstruozni živi album” krije u sebi pleonazam. Svaki Zappin živi album je monstruozan po definiciji. Ako mi ne verujete, uzmite godišnji odmor, pa proverite.