Drumska putarina kao metod zavaravanja

Za potrebe ove priče Jen još uvek nije prodao svoj automobil sa SUS-motorom. Ili možda jeste…

– Ne bi trebalo da imate tako natmuren izraz lica, Jene Von Hasankkåt de fon d’Addarioriönshaftensone. Ovaj identitet Vam je odličan. Bićete ovde skriveni od znatiželjnih pogleda i niko neće znati da ste “naš čovek”. I znam da sam Vam ovo rekao sto puta, ali i posle suđenja Vam spremamo novi identitet, tako da ćete biti u potpunosti bezbedni.

umorni Turčin izazv'o sudar“Tjah”, “kahm”, “m-h-m” i slični zvučni izrazi izlaze iz usta Jena Von Hasankkåt de fon d’Addarioriönshaftensona sve vreme Đurađevog monologa.

– Evo, čak i ja koji znam da smo Vas ovde lepo smestili, imao sam problem da nađem Vašu kabinu. Ne znam da li ste primetili da sam bio u onoj kabini do Vaše, ubeđen da ste to Vi, prosto zadivljen kamuflažom koju smo Vam pripremili i prilagodili. Ne, ne, neće to čoveku biti sumnjivo što sam ga oslovio sa Von Hasankkåt de fon d’Addarioriönshaftenson, nemajte takvih bojazni, pa nisam ja blesav.

Nastavite sa čitanjem… “Drumska putarina kao metod zavaravanja”

Nožni virtuoz

mladi lavoviE, dečko, još držiš onaj servis? Kako…? Pa, mislim servis, šta je, bogotac? To, da, hemijsko čišćenje, držiš to još uvek? Treba da operem nešto zeleno preko tebe. Mis’im, kapiraš. A ne zovem te zbog toga, to ću posle da te zovem, kad mi jave ovi koliko ima kila, nego te zovem zbog onog malog što si ga pominjao u četvrtak. Onog klinca, talenat pravi. Sad sam razgovarao sa mojima i tu možemo da mu sredimo da pređe kod nas da igra.

Ma znam da je klinac… Kol’ko? Pa, dobro, srećan mu rođendan za mesec dana. Ha-ha! Tu onda potpišemo neki ugovor na nekog njegovog. Mojne mama-tata, je l’ ima burazera starijeg? Nije to problem, to smo već radili.

A to što se nećka, pa prospij mu neku priču. Oće Zvezdu? Oće Liga šampiona? Složi mu ono kao Nejmar, Ronaldo, Mesi, tresi. Ma to prolazi kod dece samo tako. Daš mu neki dres, ono kao original. Prolazi to i kod nas, pa kako neće kod njih. To će i ćale da mu se primi. Ćale, da, ćale. Otac, bre.

Ma, šta keva? Ko nju šta pita? Kupi joj neki frižider, ili onu sudo-mašinu. Nemoj oba, bre, se navadi posle. Iskenjaj, bre, tu priču da staramajka ne umara ruke. I obećaj još više kad mali zaradi. Ono kao bolja gajba, ili da se ta sredi. E, da, ćaletu prospeš priču i za kola, znaš i sam. Ćaletu, da, ćaletu. Ocu, bre.

Š’a…? Nemoj da mi kenjaš. Zaljubio… Mali bi da prca, a? A je l’ prco? Šta je ček’o do sada? Kako, bre, mali? A ona nevina k’o majka devet Jugovića, ha-ha! Ma, nebitno. I šta sad kao neće se odvaja od ribe, a ona neće da ide s njim. I ne treba, zabole me za nju. Je l’ mali stvarno talenat to što pričaš pika levom, desnom, glavom? To znaš i sam kako se radi. Fotkaj nju s nekim drugim da se vata na klupi, u parku, gdegod, al’ kao snimljeno mobilnim, ono uspravno. Briga me, namontiraj da tako izgleda. I onda pošalješ klincu to je bar jasno, i ovaj dolazi kod nas. Ti k’o da nisi gled’o filmove. To će sve razjebemo k’o Džeki lanac. E, imam drugu liniju. Zovem te posle za ono pranje…

Oštar pogled u svet

Jednih smo se otarasili, ali dođoše drugi!

iskrivljen pogled– A kad mogu da uradim ono što si ti uradio, pa sad više ne nosiš naočare? – povika prestolonaslednik. Eeeeee, mislim se, i u sebi opsovah šta smo se jednih naočara otarasili, a druge smo zaradili.

Najmlađi član naše porodice “vuče” slabovidost još od treće-četvrte godine. Od dečijeg očnog lekara smo dobili informaciju da je u njegovom uzrastu taj oblik slabovidosti i očekivan, jer oko ne raste istim tempom kao glava i ostatak tela, pa se dioptrija stabilizuje tek oko sedme godine života. Ali da ipak dolazimo na kontrole jednom godišnje.

To “jednom godišnje” kod državnog lekara nikad ne možeš da planiraš, jer je ili na bolovanju, ili na odmoru, ili na drugom bolovanju, a zamene nema. Tako smo na jednom od zakazanih (ali neodržanih) jednogodišnjih termina za pregled saznali da doktorka “nije dočekala penziju”. Kakav eufemizam. Zamenu nisu našli ni dok je bila “među nama”, a kad će naći to niko ne zna.

I tako smo bili osuđeni na privatne očne lekare. Očnih ordinacija po gradu koliko ti duša (ne) ište, ali specijalista za dečiju oftalmologiju je malo. Malo li je dece, šta li? Nađemo jednog u Borči, ali već sledeće godine – penzija. Dobro je, ne širimo virus.

Nastavite sa čitanjem… “Oštar pogled u svet”

Blesak ugašene zvezde

“Svojom inteligencijom, voljom, marljivošću te na kraju uživljavanjem u bit stvari ušao u beskonačni prostor, dirnuo ga genij”

Antonija Tkalčić‑Koščević,
koleginica i intimna prijateljica Save Šumanovića

Kritika me je metnula u red prvih slikara sveta i ja sam bio okružen dosta velikom ljubaznošću i pažnjomSmatrate sebe obaveštenim građaninom, živite u uverenju da volite svoju zemlju i poznajete istoriju, umetnost i kulturu… Verujem da je tako, ali šum koji proizvodi nezrelo društvo i oni koji ga vode, nedostatak valjanih uzusa i poplava neukusa ometaju vas.

Ometale su i Savu Šumanovića, čijim delom volimo da se podičimo pred strancima ili uz uzdah sklapamo ruke pred njegovim platnima. Ovde ćemo se, na 120. godišnjicu Šumanovićevog rođenja, podsetiti na umetničko blago koje su nam njegov genij i njegova brižna, nesrećna majka, ostavili.

Nastavite sa čitanjem… “Blesak ugašene zvezde”

Pozdrav osmom Samuraju Skoja

Dobri naš narode,

Ove trivijalne večeri, na Suštini pasijansa se dešava jedna sasvim netrivijalna stvar: predstavljamo vam novog člana naše male autorske družine, osmog po redu priključenja.

Đorđe Grujić AKA dJOLE Corto ume i sam da se predstavi:

Nastavite sa čitanjem… “Pozdrav osmom Samuraju Skoja”

Nikolica s prikolicom

Zamisli. Razmisli.

škola bez nasiljaZamisli dečaka od sedam godina. Daj mu neko ime, za ovu priču nebitno, ali ipak ga nekako moraš oslovljavati. Samo ga nemoj razbiti, je l’. Neka to bude Nikola, ali može biti bilo koje drugo.

I tog dečaka zamisli kao nestrpljivog, jer takva je priroda Homo Sapinesa. Nestrpljivog toliko da ne može da čeka drugi, treći,… razred. Nestrpljivog toliko da ne može da čeka drugu, treću,… nedelju. Ali spremnog da pokaže ko je glavni u patriharhalnom društvu, pa već prve nedelje prvog razreda izabere dve devojčice iz odeljenja koje će naterati da se skinu.

Nastavite sa čitanjem… “Nikolica s prikolicom”

Beśede o Lelejskoj gori (II)

 Povodom stogodišnjice rođenja Mihaila Lalića na Fakultetu za crnogorski jezik na Cetinju predavanje “Beśede o Lelejskoj gori” održao je dr Vukota Babović. Prenosimo ga u dva dela.

Izjava o čestitosti

Ove zabilješke su nastale kao potreba da iznesem svoja čitalačka uvjerenja o Mihailu Laliću, crnogorskom piscu. Prvi sud koji mi je odavno u pameti glasio je: evo čestitog siročeta iz Trepče koje je obogatilo našu kulturu – pa neka tako i ostane.

Pročitao sam njegove romane, a još jednom Lelejsku goru, i svjedočim o piščevoj nadarenosti, modernosti, pismenosti i obrazovanju. Skromnost ovog svjedočenja, a ona postoji kao izraz poštovanja piščevog lika, ne može osporiti ove epitete, možda može dijelom zamagliti njihova stvarna protezanja.

Nastavite sa čitanjem… “Beśede o Lelejskoj gori (II)”