Grad koji funkcioniše. To mu je i posao.

Postoje neka dekadentna mesta na kojima se ljudi ponašaju, zamislite ovu čudnu reč: uljudno.

Pre mesec dana ili koliko beše prošlo od onda, gledam snimak i ne verujem svojim očima: bura navukla prekomernu plimu na sever Jadranskog mora, pa se voda u Veneciji podigla preko jednog metra “iznad crte” i poplavila dobar deo grada. Ne, nije to čudno, jer se dešava često, bar jednom godišnje. Nego, na ulazu u neki restoran, do kojeg se dođe po nekoj skeli koja je iznad vode, osoblje deli gostima gumene čizme u veselim bojama, konobari su već tako obuveni, svi su u vodi do gležnjeva, ali restoran je pun k’o oko, nema slobodnog stola, raspoloženje je očigledno onakvo kakvo i treba da bude na prometnom mestu gde gladni postaju siti, a ljudi nemaju mentalni niti finansijski problem da ručaju u restoranu.

Drugim rečima, grad funkcioniše.

A onda pomislih: jebote, i ja razmišljam o glupostima. Pa kakva je to uloga grada nego da funkcioniše?

Nastavite sa čitanjem… “Grad koji funkcioniše. To mu je i posao.”

Beleške iz Jocine garaže

Kako čovek može da prođe pri susretu sa ogromnim opusom nekog ko je pevao o stvarima o kojima drugi nisu imali muda ni da šapuću?

Juče se navršilo četvrt stoleća, prokletih 25 godina kako je Frank Zappa otišao na Neko Bolje Mesto i ostavio nas u totalnom rasulu. I zbilja, kad gledaš šta je sve otišlo u vražju mater sa ovom civilizacijom od tog vremena, nije lako da podneseš sve to. Od globalnog otopljenja kojeg su u to vreme bili svesni samo pojedini naučnici koje niko, kao ni sad, nije hteo da sluša, preko silnih prirodnih, ekonomskih i političkih kataklizmi, pa do godine nastanka world wide weba, tehničkog entiteta čija veličanstvena ideja o hitroj raspoloživosti planetarnog kompendijuma znanja morala da ustupi mesto video klipovima kučića i mačića, te “nećete verovati šta se zatim desilo” informacijama o tome sa čijim bratom od tetke je koja plastificirana drombulja upražnjavala analni seks ispred kioska za kokice u Diznilendu.

Šta mislite, šta bi Frank Zappa danas imao da kaže na sve to?

Nastavite sa čitanjem… “Beleške iz Jocine garaže”

Kako preživeti turbo-folk i Klepetušu

Dve su stvari koje me ljuto iritiraju kada je reč o takozvanom žanrovskom sortiranju muzike. Jedna od njih je ono kad ljudi nazivaju narodnjacima svo ono audiovizuelno smeće koje se valja po medijima i po splavovima. Takvo imenovanje smatram uvredljivim po celokupno kulturno nasleđe naroda kojem pripadam, ne samo na planu muzike.

Drugo je kad me oni što hodaju planetom znajući sve i bez oklevanja prosipajući to svoje znanje svuda oko sebe obeleže kao nekog ko ne voli narodnu muziku. Elem, “narodnjak” za mene nije ništa drugo nego sleng izraz za “narodna muzika”. Za to što nišči ukusom ono nazivaju narodnjacima nisam odgovoran. Štaviše, trudim se da prema njima budem veoma, veoma neodgovoran.

Nastavite sa čitanjem… “Kako preživeti turbo-folk i Klepetušu”

Odavno nismo proveravali šta je to Zappa

Znate šta, dragi moji? Postoje ljudi čiji gubitak je nemoguće preboleti. Frank Zappa je ličnost koja danas nedostaje više nego ikad, otkad ga odvukoše na Neko Bolje Mesto pre, uh, četvrt veka.

Međutim, to što je on nevoljno otišao iz ovog meteža nije znak da mi sad treba da prestanemo da mislimo o nasleđu koje nam je ostavio. Zato, na posao.

Jer, hteli mi to ili ne hteli, gabarit tog nasleđa je jebeno velik, a šta god pokušali da preskočimo, pogrešićemo. Drugim rečima: od oklevanja vajde nema.

Nastavite sa čitanjem… “Odavno nismo proveravali šta je to Zappa”

Oštar pogled u svet

Jednih smo se otarasili, ali dođoše drugi!

iskrivljen pogled– A kad mogu da uradim ono što si ti uradio, pa sad više ne nosiš naočare? – povika prestolonaslednik. Eeeeee, mislim se, i u sebi opsovah šta smo se jednih naočara otarasili, a druge smo zaradili.

Najmlađi član naše porodice “vuče” slabovidost još od treće-četvrte godine. Od dečijeg očnog lekara smo dobili informaciju da je u njegovom uzrastu taj oblik slabovidosti i očekivan, jer oko ne raste istim tempom kao glava i ostatak tela, pa se dioptrija stabilizuje tek oko sedme godine života. Ali da ipak dolazimo na kontrole jednom godišnje.

To “jednom godišnje” kod državnog lekara nikad ne možeš da planiraš, jer je ili na bolovanju, ili na odmoru, ili na drugom bolovanju, a zamene nema. Tako smo na jednom od zakazanih (ali neodržanih) jednogodišnjih termina za pregled saznali da doktorka “nije dočekala penziju”. Kakav eufemizam. Zamenu nisu našli ni dok je bila “među nama”, a kad će naći to niko ne zna.

I tako smo bili osuđeni na privatne očne lekare. Očnih ordinacija po gradu koliko ti duša (ne) ište, ali specijalista za dečiju oftalmologiju je malo. Malo li je dece, šta li? Nađemo jednog u Borči, ali već sledeće godine – penzija. Dobro je, ne širimo virus.

Nastavite sa čitanjem… “Oštar pogled u svet”

Stepen dvojke

U šaljivim sećanjima na školske dane Ljubivoje Ršumović će se poigrati rečima “Nisu to kurajberi, nego tvoja braća.”.

Sa preklapanjem.

trasa kruga dvojke (ne stepena dvojke) u izvoedbi GSP-aU šaljivim sećanjima na školske dane Ljubivoje Ršumović će se poigrati rečima “Nisu to kurajberi, nego tvoja braća.”. Klinci koji imaju tu sreću(?) da su im prababe i predede živi uredno mogu da ih izbroje osam komada. Baba i deda je četvoro, a roditelja dvoje. Ako dovoljno vladaju matematikom skapiraće da broj predaka u istom kolenu zavisi od broja dva i rednog broja kolena. Tako dolazimo do kurajbera (muško), odnosno kurajbere (žensko) u četrnaestom kolenu. Matematika kaže da ih svaka osoba ima 16.384 komada ukupno.

Ako uprosečimo da je svako od predaka – čije nazive imamo do šesnaestog kolena – svoje direktne potomke dobio sa 25 godina, svako od nas je pre četiri veka imao 32.768 belih orlova i isto toliko belih pčela. Četiri veka… To mu dođe delom Habsburško, a delom Osmanlijsko carstvo. Bar kad je o ovim prostorima reč.

Nastavite sa čitanjem… “Stepen dvojke”

Историја екраноспаситеља (5)

Пошто сам решио техниче заврзламе, … ма не, наравно да нисам све, томе краја нема. Али, ајде рецимо да је довољно добар да пристанем да га сам користим, остало је да се спакује и испоручи. Коме? Па, ко скине инсталацију, окачио бих га негде за фрај, да се одужим братији за све оне бесплатне ствари које користим.

Ту поssavior_08džimDiGrizстоје две зврчке: треба некако да се зове, и треба Пенџери да га прихвати. Око имена, хм, Фокс мора некако да уђе у име, а да се опет зна да је ово screen saver. Невоља са енглеским је што screen значи свашта, и сито и заслон и просејати и прочешљати (безбед(ооо)носно) па чак и екран, а и saver значи свашта, и штедишу и онај колут што виси на броду. Да у назив ставим спасилац, звучало би као да ми се ту нешто дави. Штедња, пак, пре спада у банкстерај па још горе звучи, а и нема више смисла технички… Јер, код катодних монитора јесте умео фосфор да се троши и остајале су црне контуре најчешће осветљених пиксела – имало је смисла писати нешто за поштеду екрана (а не спасавање – кад се истроши нема му спаса). Код ових попљесканих не нагорева ништа, не троше се тачке, не треба уопште. Пошто не може ово, не може оно, остаје да се зове Фоксов Екраноспаситељ (што сам вам одао у наслову, извин’те на мањку напетости). Ту сам већ чуо глас који каже да је реч спаситељ резервисана, међутим већ давно сам одлучио да не признајем никоме монопол на језик, а камо ли на поједине речи. То је, дакле, решено.

Остао је други проблем.

Nastavite sa čitanjem… “Историја екраноспаситеља (5)”

Историја екраноспаситеља (4)

Е, да, треба да прикажем фотку. Има ту више начина – да је поставим као позадинску на онај образац, или да је поставим као засебан објекат на њ, или да је префарбам преко њега. Хмм..

Пробао сам прво ово треће. И радило је, док је радило, а онда су почеле да натрчавају фотке са којима није радило. Јер, сваки крштен програм за приказивање фотки (укључујући и овај који користите док ово читате) мора да има неки начин да изађе на крај са лошим фоткама. То крштавање је било повуци-потегни, и ваљда тек пети начин је радио тако да 1) прикаже сваку фотку, 2) не закуца машину, 3) не закуца екраноспаситеља, 4) уредно врати меморију кад му више не треба (прешао са веће фотке на мању), 5) уме да се снађе са лошим фоткама и 6) издржи тако три дана и још увек ради. На крају је испала нека варијанта оног засебног објекта.

ssavior_05salataЕ сад шта је лоша фотка? За оштрину и остало је јасно, за умјетнички дојам се пита Милка Бабовић или сам гледалац, али у овој прилици лоша је фотка која не може да се прикаже. Да ли у заглављу пише нека будалаштина, нпр ширина неколико милиона или само 4 пиксела, или заглавља ни нема, или је фајл од нула бајтова… свашта је могуће.

Ово десно није фотка са грешком. Види ли се? Види се. Дакле фотка је добра. То што ми очекујемо да ће ту да се види лице, а уместо тога видимо ову салату (због лоше везе и скајпетовог сналажења у тој прилици), то значи да нам се фотка не свиђа, није испала како мислимо да треба, али она није фотка са оном грешком. Оном због које не може да се прикаже. То сам решио тако да га не решавам: ако не може сад да се прикаже, неће моћи никад, дакле бриши тај слог и довуци неку другу фотку на екран.

Nastavite sa čitanjem… “Историја екраноспаситеља (4)”