Čarli Čaplin: Govor na kraju “Velikog diktatora”

Jedna od karakteristika genija Čarlija Čaplina jeste i u tome što je znao svoje mesto u kinematografiji. Bio je prva superzvezda nemog filma; taj karakteristični kreativni izraz je bio njegovo osnovno svojstvo kao glumca i kreatora. Zvučni film je bio medij koji nije dozvoljavao alternative – osim kada je bila reč o Čaplinu. Čak, bilo je očekivanja i nadanja da će Čaplin nastaviti da se bavi burleskama na način kako je to radio petnaest godina pre prvog zvučnog filma

Postoji jako malo scena praćenih zvukom Čaplinovog glasa koje smo upamtili zauvek. Međutim, ova scena iz “Velikog diktatora” je i nešto mnogo više.

Sad, kad ste pogledali scenu, podsetio bih vas na neke činjenice.

Prvo o zvuku.

Hibridi nemog i zvučnog filma, o kojima biste spontanim razmišljanjem verovatno stekli loše mišljenje, pretvoreni su u remek-dela promišljenim korišćenjem tadašnjeg raspoloživog rečnika filma. Prisetite se samo one čarobne kombinacije nemog i zvučnog filma u finalnoj sekvenciModernih vremena“, pa ćete razumeti o čemu govorim; taj film je snimljen čak devet godina posle “Džez pevača”… “Veliki diktator” nije u tom duhu, to je prvi Čaplinov pravi zvučni film, ali opet – prisetite se koliko je gega ugrađeno u scene. Ako niste odavno gledali film, još uvek to možete uraditi ovde.

A onda o monologu.

Veliki mali diktator - scena uz VagneraImate li ikakvu ideju kolika hrabrost je bila potrebna da se snimi ovaj film, a pogotovo ovaj monolog? Čaplin, sinonim za geg i burlesku, majstor romantičnog filma, suočava se sa kreatorom najveće i najstrašnije militantne diktature u istoriji. Pripreme za film su trajale tokom 1939. godine, a snimanje je počelo tek nedelju dana nakon napada Nemačke na Poljsku…

Čaplin izlazi na konačni obračun u jednom od najboljih monologa sačuvanih u analima filmske umetnosti. Zadatak umetnosti nije da zabavlja, nego da potakne na misao; teško je za to naći primer bolji od ove scene. Da li je to doprlo do gledališta (u tada još uvek neutralnoj) Americi? Gledanost je bila dobra, ali je percepcija poruke verovatno bila loša. Tek je Velika Britanija u ratu otkrila propagandnu vrednost filma, pa je tokom 1941. godine zabeležena rekordna gledanost tokom dugog perioda emitovanja u Londonu.

Za sva vremena.