Mojih 125, priča 4: Beskonačno dugi san o Organonu

Kate Bush – Hounds of Love (1985)

Da li znate ko je Ricky Hopper? Naravno da ne znate; nisam znao ni ja dok nisam zagnjurio prilično duboko u ovu priču. To je kućni prijatelj Roberta i Hannah Bush, u čijoj ćerci je prepoznao muzičkog genija i otkrio je svom drugom prijatelju. Aha, sad već zvuči poznato?…

Kate Bush – Hounds of Love (1985)Sredinom sedamdesetih, simultano u Njujorku i Londonu, čitava generacija je upala u kovitlac negacije imperijalnog kapitalizma. Bilo je to mnogo romantičnije nego što se dešavalo u jesen 2011. godine po Americi, a onda i po nekim drugim mestima na svetu: ti mladi ljudi su ikonografiju svog inata pronašli u raznim modalitetima panka. Ideja je uspela: u muzičkoj sferi je narasla do te mere da je bilo teško nametnuti neku drugu ideju najmasovnijoj publici. Valjalo je da se novajlije makar prikriju u pank ikonografiju ako su imale nameru da plasiraju svoje radove.

Novajlijama iz drugih priča je bilo teško tih godina. Među takvima je bila i jedna devojka kojoj je na vreme skrenuta pažnja na opasnost od tržišta čiji kapacitet za novajlije je apsolutno zavisio od odabranog žanrovskog izraza. Tako se desilo da je ona svoju intelektualnu nadmoć vešto upakovala u postmodernistički art-rock, sve sa baletom u mizanscenu. Odnos sa medijima je bio pragmatičniji: na televiziji i na naslovnim stranicama časopisa pojavljivala se obučena kao pank-zvezda, sve sa neverovatnim višebojnim frizurama, iako to realno nije bio njen stil. Da nije tako učinila, tržište bi je verovatno odbacilo, onalo stidljivu kakva je bila, i većina nas ne bi nikad ni saznala za nju… Eventualno bi se pridružila predugom spisku patetičnih stvaralaca koje danas nazivamo one hit wonders. Ulučilo se u jednu tačku mnogo veštine, solidno znanje, kao i zrno sreće da pomogne neko ko ima uticaj: bila je to formula početka jedne veličanstvene karijere.

– * –

Priča o odrastanju Kate Bush zvuči pomalo nestvarno, ali svakako zanimljivo. Ricky Hopper, kućni prijatelj njenih roditelja, znao je da se u porodici doktora Roberta Busha i njegove supruge Hane, medicinske sestre, poštuje umetnost, a posebno se neguje muzika. Štaviše, obojica sinova su se opredelili za život profesionalnih muzičara. I pored svega toga, gospodin Hopper je bio apsolutno zaprepašćen vrhunskim talentom petnaestogodišnje mezimice svojih prijatelja. Odnosi kasetu sa kućnim snimkom pesme zasnovane na antiklimaksu romana “Orkanski visovi” svom drugom prijatelju, koji deli oduševljenje i poziva malu Kejt da u njegovom kućnom studiju sačini dostojan demo snimak, vredan promocije pred Onim Ljutim Menadžerima. Godina je 1974, ime tog gospodina je David Gilmour, a priča ubrzo dobija još čudniji obrt.

Na Gilmourovo ubeđivanje, EMI potpisuje predugovor sa Kate Bush kad je imala samo 16 godina. U tom času, neko je pametno ocenio da mala Kejt ne bi mogla da podnese teret popularnosti koji joj verovatno sleduje kada svet bude čuo njenu muziku. Zbog toga, ugovor je takav da ona ostaje rezervisana kao pulen te kuće ako ikad bude odlučila da objavljuje svoju muziku. Čestiti avans je bio dovoljan da devojka upiše časove baleta, što je bila njena druga ljubav, a što će se u godinama koje slede pokazati korisnim znanjem.

Ugovor se aktivira 1977. godine, ne slučajno baš sa numerom Wuthering Heights, koja joj je zasluženo donela i epitet vunderkinda.

– * –

Veoma dobro se sećam kako su izgledali prvi spotovi Kate Bush: niz kadrova u prozirnoj svili kojom imitira paperjaste oblačiće, potom niz kadrova u tesno skrojenom trikou od lakovane kože; slika dostojna svake muzičke zvezde sedamdesetih. Tanano telo u gracioznom pokretu, ogromne oči koje neće da miruju, jednako crna šminka i frizura koja zauzima pola TV ekrana; slika na kojoj su druge pank-dive verovatno zavidele. Nina Hagen garantovano jeste.

A preko svega, potpuno neverovatna muzika o kojoj na početku nisam znao ništa. Ponajmanje ko se zapravo krije iza autorskog potpisa koji je bio jedinstven na sceni tih godina.

Računam, u postmodernoj umetnosti je sve dozvoljeno, pa čak i to i da se mesečarski ples sa viktorijanskim duhovima nazove progresivnim rockom samo zbog vešte zvučne ambalaže. Inteligencija te devojke je učinila više nego sama muzika: njena umetnost je uspela da preživi vreme u kome je nastajala. I zbog toga je bila i ostala veličanstvena.

A onda – mrak. Iz razloga koje ne mogu lako da izvučem iz svojih sećanja, gurnuo sam muziku Kate Bush u stranu i prestao da mislim o njoj tokom sledećih nekoliko godina.

Da je ovo film, sad bi usledio onaj tipični rez iz sepije u puni kolor koji naglašava dugi skok unapred u vremenu.

– * –

Godina je 1986, rano je proleće i meni stiže pismo iz Ljubljane od prijatelja koji tamo guli svoje desetarske dane. Bizarno da ne može biti bizarnije, u koverti zatičem i novčanicu od sto dinara – crvendać ili deset hiljada starih, kako smo to tada zvali – i danas se pitam da li je to bio prvi put u istoriji sveta da vojnik civilu šalje neke pare. “Danas sam čuo novi album od Kate Bush”, veli drugar koji se tih dana potpisivao kao Sebastijan, “molim te da mi kupiš tu ploču. Neka bude kod tebe dok se ne vratim”. Vidi ludaka, pomislim. Učinim mu po volji: dodajući nešto malo novca, jer ploče su u međuvremenu poskupele, kupio sam ploču Hounds of Love u Beogradu, licencno objavljenu još prethodne jeseni, i sledećeg vikenda je odneo kući u Kikindu…

Klackajući se u šinobusu nazad u veliki prljavi grad u nedelju uveče, premotao sam ceo album u glavi nekoliko puta; tokom dva prethodna dana kod kuće, naučio sam ga napamet. Dok sam stigao u Beograd, već sam skovao plan da Sebastijanu kupim drugi primerak ploče pre nego što se on krajem leta vrati kući; ovaj ostaje meni. Tako je i bilo.

Kroz moju glavu, u to vreme je duvalo previše vetrova. Bio sam zaokupljen prvim čitanjem Herbertovog serijala “Dina”, trećim čitanjem “Gospodara prstenova”, devojkom sa ovolikim očima koja je bila razlog mojih prečestih dolazaka kući i studijima matematike. U potonjoj aktivnosti se, k-hm, nisam najbolje snalazio, jer to nije izgledalo onako kako sam zamislio. No, kako god: kontakt sa muzikom tokom semestara se svodio na slušanje beogradskih lokalnih radio-stanica. Od brucoških dana do tog aprila, nisam sebi kupio nijednu ploču. Zbog toga je ta kupovina imala posebno značenje, naglašeno na više načina. Izvesno, bio sam željan istraživačkog slušanja muzike, što me je uhvatilo još kao srednjoškolca i nije me popustilo do dana današnjeg. Shvatio sam da sam zanemario pojavu Kate Bush na sceni bez ikakvog jasnog razloga: Hounds of Love je bio već njen peti album, a ono što sam povremeno mogao da čujem na radiju još od vremena drugog albuma nije bilo dovoljno za ozbiljan utisak. Čak, nisam pojma imao da je Hounds of Love brižljivo pripreman u miru kućnog studija pune tri godine; da sam to znao, ne bih se toliko čudio onome što sam čuo tog vikenda.

A to što sam čuo bilo je mnogo više nego što sam očekivao.

– * –

Najpre, hajde da budemo načisto: ovo nije album koji je objedinjen nekakvim jasnim konceptom, mada je očigledno da se od slušaoca očekuje napor da razume kako tu postoji nešto više od pukog audiofilskog egzibicionizma. Ovo su dva polualbuma koji stoje jedan naspram drugog kao java i san, kao zemlja i nebo, kao ma koji komplementi koji jedan drugog tek dodiruju po obodima. Tematske celine postoje samo u tom pogledu: strana A vinila je “polualbum” Hounds of Love, kolekcija od pet radiofoničnih pesma. Dve od njih su zabeležile značajan uspeh – jedna na listama, a druga u slušalačkoj bazi. Strana B nosi podnaslov The Ninth Wave i predstavlja najviši vrh koji je Kate Bush dostigla na polju studijskog eksperimentisanja kao kompletan autor u tom periodu stvaralaštva. Najbolje od svega: dva “polualbuma” možete slobodno posmatrati kao nezavisne celine i nećete mnogo pogrešiti. No, trebaće vremena dok sami ne pronađete vezivno tkivo između njih. Kao olakšica, poslužiće jedinstveno mišljenje kritike, a ja se skromno pridružujem toj oceni, da album Hounds of Love predstavlja vrh vokalnih kapaciteta koje je Kate Bush pružila u celoj karijeri. I dakako, nema više pank-mimikrije: ovo je čista, neprikrivena umetnost najvišeg nivoa.

Numera Running Up That Hill (A Deal with God), koja otvara album, bila je plasirana kao singl i zabeležila je najveći uspeh posle prvog, neprevaziđenog megahita Wuthering Heights. Uredno forsiran na medijima, uključujući MTV koji je veoma gotivio Kate Bush, ovaj singl je dostojno povukao dobru prodaju albuma. Poseban trenutak u pesmi je kreščendo Kejtinog višeglasnog pevanja uz oštre perkusije:

C’mon baby, c’mon darlin’
Let me steal this moment from you now
Come on angel, c’mon, c’mon darling
Let’s exchange the experience, oh…

I uvek detalji: milion detalja. Taman dopustite da vas ponesu timpani u naslovnoj numeri, kad se pojavi violončelo i ništa vam nije jasno. I prati vas oštri stakato sa svih strana, i dalje vam ništa nije jasno, ali osećate se vrlo dobro, jer muzika oko vas raste i vi rastete sa njom, i zvuči kao da nikad neće stati.

Ali, pesma Hounds of Love se završi, naglo kako je i počela, i već ste u pesmi The Big Sky, i slušate jedan neverovatni aranžman u kome proleću neki teški zvukovi između stotinu bubnjeva, i ne znate da li će zaista početi potop, jer ovo zvuči kao paganski ritual na nekom od onih neobično zaobljenih vrhova brda u južnoj Engleskoj.

I niste čestito ni razvili sliku koja se rodila u glavi, a neobično ozvučena bas gitara Eberharda Webera (ni manje ni više!) zvuči kao uspavanka, sintisajzer probija mozak i nije vam jasno zašto u pesmi Mother Stands for Comfort čujete zvuk lomljenog stakla. I taman u poslednjem času osetite olakšanje kad nastupi tišina; to je olakšanje koje je uporedivo sa onim kad pod zidinama Karnaka ukoračite sa sunca u senku.

I počnu da dobuju prve krupne kapi. I vi podignete lice da vas kiša umije.

Na stranu jedan od najboljih video-spotova osamdesetih, na stranu i Donald Sutherland i kompletna priča upakovana u pet minuta, na stranu sve. Kiša koja počinje u prvim taktovima pesme Cloudbusting spada u one nezaboravne trenutke muzike uopšte i ko sa tim nije načisto, ne treba muziku ni da sluša. Cloudbusting je pesma sa toliko sadržaja u sebi da i danas, posle hiljadu slušanja, nalazim nešto novo. Više od dvadeset pet godina se pitam kako joj je uopšte palo na pamet da takvu priču spakuje u ritam marša. Nisam siguran da ću ikad rešiti taj rebus.

Priznaću vam: B stranu tog vinila nisam slušao toliko puta kao A stranu. Polualbum The Ninth Wave, za koji već rekoh šta rekoh, oduvek sam zamišljao kao kolekciju nekakvih košmara i nije mi uvek prijalo to da slušam. Nisam se nikad vezao ni za jednu od sedam pesama, ali dok pišem ove redove, slušam ih u krug i otkrivam da sam propustio mnogo.

I da me đavo odnese, tek sad sabiram dva i dva, iako sam gledao u to ime: kontrabas na pesmi Watching You Without Me svira Danny Thompson, velemajstor koga smo slušali i na ploči svog prezimenjaka, iz prethodne priče o mojih 125… Promaklo mi je stotinu puta, verovatno zato što nisam baš bio sklon ovakvim eksperimentima, pogotovo kad je reč o neverovatnom, spektakularno kompleksnom kolažu Hello Earth.

Nisam ni danas sklon mentalnom kaljenju kakvo ishodi iz slušanja B strane albuma, ali sad makar razumem ovakva dela. Hounds of Love je veličanstven album koji ne morate voleti kao celinu, ali koji tek kao celina formira sliku koja će vam se zauvek usaditi u pamćenje. Kad vam kažem: prvi put to bejahu dva dana slušanja, a potom četiri sata slušanja iz glave. Preko četvrt veka kasnije, opet bih mogao da izvedem to.

Da li me album još uvek dotiče?

Slojevitost albuma Hounds of Love je tolika da ga ne možete oduvati iz svog života, sve i da želite. Do današnjih dana sam ponovo otkrivao taj album barem tri puta. A dok pišem ove redove, opet imam osećaj kao da tu muziku slušam prvi put. Shvatite to kao najbolji kompliment koji mogu da smislim: intelektualni izazov u mom slučaju više nije tako velik kao nekad, jer nema više iznenađenja, ali emotivni naboj nikad ne izostaje.

I evo me gde mi dolazi staro i odveć često pitanje u misao: zašto ja ovu muziku ne slušam češće? Možda je to baš zato što mi prija taj utisak “ponovnog otkrivanja”? Ili sam našao neki izgovor da zaobiđem B stranu? Do đavola, nemam odgovor.

Da, radi još uvek. I to na način na koji me dotiče svega nekoliko naslova u muzici uopšte: recimo, Malerova Četvrta simfonija, Astral Weeks ili Electric Ladyland.

Kuda odavde?

Mnogo hiljada sati slušanja muzike kasnije, ja znam mesto Kate Bush u konstelaciji svetske muzike (izbegli smo da popričamo o onoj kvazi-vezi sa pankom, zar ne?). Ona, naime, ostaje jedinstvena; nisam čuo da je iko ikada pokušao da joj ospori genijalnost. Dugo odsustvo sa scene joj nije naudilo: pojavila se kao feniks posle dvanaest godina ćutanja, albumom Aerial (2005) koji je bio veliko iznenađenje. A onda, opet – nestade. Kao da je nije bilo nigde i nikad. Kao da živi u nekom paralelnom svemiru iz kojeg ume da uđe u naš i da se potom vrati u svoj. Kate Bush opstaje principijelna da koncerata neće biti, što čežnju svih nas, njenih iskrenih poštovalaca, ostavlja u stanju blage, ali stalne frustracije.

Istražujte slobodno: opus Kate Bush spada u one sigurne da ćete naići na nešto vredno intelektualnog izazova, ama gde god da pogledate u dosadašnjih deset studijskih albuma. Ako vam je samo do zabave, nećete se lepo provesti: muzika ove dame nije za dokolicu.

Preporućiću najpre pretposlednje delo: u proleće 2011, pojavio se album Director’s Cut, iznenađujuće i čudno delo koje je sastavljeno od izabranih remiksa (uz ponovo otpevane vokale i ponovo odsvirane neke kanale) izabranih sa albuma This Woman’s Work (1990) i The Red Shoes (1993). Da ne generalizujem, reći ću samo svoj lični utisak prvog slušanja tog albuma: bio sam oduvan. Pesme poznate, ali nove. Ideja je preinačena poput prevoda teksta na neki novi, moderniji jezik. Hrabra redefinicija starog kataloga: to je uvek klizava rabota. Trijumfalno!

Nisam se ni oporavio od “rediteljeve verzije”, kad se pojavio još jedan album u jesen 2011, ovog puta sa novim autorskim materijalom. 50 Words for Snow je neobičan i nije za neiskusne slušaoce. Nema povlađivanja tržištu: prvi album autorske muzike posle šest godina je delo izrazito kreativnog pečata. Za razliku od Director’s Cut, savetujem da na ovaj album ne prelazite dok ne savladate ponešto od materijala koji je Kate Bush napravila osamdesetih godina. Možda ne bi bilo loše da premotate barem kompilaciju The Whole Story (1986).

Ali, ako želite da istražujete dugo i duboko, razmišljajte natenane dok slušate kompletan opus Kate Bush zaključno sa albumom o kome smo pričali ovog puta. Pre Hounds of Love, to su albumi The Kick Inside (1978), Lionheart (1978), Never for Ever (1980) i The Dreaming (1982). Ako vam je stalo da izgradite relevantnu fonoteku, treba da imate bar jedan od ovih albuma – a poželjno sve njih.

Veličanstvenost opusa Kate Bush je upravo u tome što sadržaj njenih albuma upućuje na potrebu za ponovnim otkrivanjem te muzike i premišljanjem o onome što ste ranije već čuli. Malo je takvih zakoračilo u svet popularne muzike. Posle svih ovih godina, Kate Bush ostaje jedna od najvećih.

$#$

4 komentara na temu “Mojih 125, priča 4: Beskonačno dugi san o Organonu”

  1. Штоно рече Пол Шагру на Енпиару, баш те 2005 кад је изашла “Антена”, “I’m a great Bush fan”, на шта смо се сви тргли… јер за оног једног Њ Буша био незамисливо да има обожаваоце, и то још да се оглашавају тако јавно. Пол је, наравно, знао какав ефекат је постигао, па је тек после омање драмске пуш паузе прецизирао да мисли на Кејт Буш, а не оно што сте ви мислили. А онда је, у два три дана, пустио цео албум.

    И установим да имам исту такву рупу, да од оних почетних хитова наовамо у ствари баш и немам појма шта је радила, а радила је и то озбиљно.

  2. Sjajan tekst!
    Intelektualan, prožet emotivnošću, lagan, lepršav.

    I sam sam istinski obožavalac muzike Kejt Buš, i na moju veliku žalost, nikada nisam upoznao nikoga ko poštuje njeno delo, tako da mi je otkriće ovog teksta pričinilo izuzetno zadovoljstvo. Kejt Buš nije za sve, ona je za odabrane, za one slušaoce koji traže nešto više u muzici i od muzike.

    Još jednom, sjajan, sjajan tekst, dostojan legende kakva je Kejt Buš!

    ”I just know that something good is gonna happen…”

    1. Zahvaljujem se na pohvalama, Stefane. No, tekst je morao da bude baš takav, jer projekat “mojih 125” je jedan od povoda nastanka Suštine pasijansa. A pošto sam ovde sebi i svojim saradnicima nametnuo obaveze koje i inače imamo prema borbi protiv gluposti, prosečnosti i mentalne truleži, to će ovakvih tekstova biti još. Najzad, imam još 121 priču da ispričam.

Komentari su onemogućeni.