Samo navali

Danas je tačno 65 godina od rođenja najveće zvezde glam-rocka. Kako bi Marc Bolan izgledao i kakvu muziku bi stvarao da je dosegao te godine, to nećemo nikad saznati; dve nedelje su nedostajale da napuni trideset kada je njegova devojka Gloria zabila svoj Mini Cooper u drvo i ubila Marca, suvozača, na licu mesta.

Groteska je u tome što Marc Bolan nikad nije naučio da vozi jer se plašio prevremene smrti; imao je patološki strah od smrti  za volanom… Ali, ako ništa drugo, makar je živeo punim plućima i stvarao punim srcem.

Utovar nedeljom, 30. septembar

Granica je nebo, kažu letači. A oni koji izgledaju kao da traže mir u fermentima voćnog šećera udaraju na patriotizam kao novi ekonomski model za spas bankrotirane države. Nema tu neke politike, da se razumemo: sve je to pošalica. I to veoma ozbiljna.

Triput HIK za našeg premijera: HIK! HIK! HIK!Kaže Crvenooki kako je otvaranje novih radnih mesta najveće herojstvo i da je onaj ko otvori novo radno mesto najveći Srbin. Nije bilo reči da li to znači da oni koji nisu srpske nacionalnosti tim činom postaju Srbi, a pogotovo je zaboravio da navede da li pripadnici drugih kongregacija treba da se pokrste u pravoslavnoj crkvi.

Dakako, on je bezbedan, jer ovo nije demokratska nego partokratska država. Drugim rečima, ovaj galeb će završiti u paprikašu na slavi one pevaljke.Sisoje je sad nakupio već dovoljno budalastih izjava da bismo mogli da razmišljamo o tome koliko je pametno još ga trpeti. Neko ko je već po drugi put došao na visoko mesto u državnoj politici samo tako što je bio klin u osovini političkog potkusurivanja svakako bi trebalo da prestane da odaje utisak alkoholisanosti u radno vreme – a radno vreme premijera je uobičajeno 24 sata na dan.

Zapravo, loše ja to kažem. Bilo bi dobro da se pokaže da je bio pijan kad je izgovarao sve ono što je izgovorio u poslednje vreme. Jer, ako je bio trezan, onda je to strašno: bahatost koju on pokazuje u poslednje vreme prevazilazi okvire ponašanja koje može da se toleriše.

Dakako, on je bezbedan, jer ovo nije demokratska nego partokratska država. Možda mi čak pošalje svoje da popričaju sa mnom, čisto da me tzv. provere i pokušaju malo da poplaše. E baš da vidimo. Živ sam se usr’o.

Nastavite sa čitanjem… “Utovar nedeljom, 30. septembar”

Lame sa šeširima

Ne znam koliko imate stomak za bizarne stvari. Pokušajte sa ovim.

Možda bude toga jošte.

Jedna na dan (182): 29. septembar 2012.

Ne možeš popraviti savršen dan. Osim eventualno da što pre obradiš te fotke koje si doneo u svom fotoaparatu…

I tako, najzad smo izveli ono o čemu već pola godine pričamo: seli u auto i otišli u Sombor. A Ravangrad, boktemazo, fotogeničan kako samo jedna panonska varoš to može da bude. Dosta fotki sam doneo i sve one čekaju čak i na trijažu, a kamoli na konačan izbor. Za to vreme, evo jedne prekoredne:

Jedna na dan (182), 29. septembar 2012.

(pogledaj veću fotografiju)

Nastavite sa čitanjem… “Jedna na dan (182): 29. septembar 2012.”

I za veče. I za noć. I za jutro.

Danas se prisećamo prerano otišlog Richarda Wrighta, velikog a skromnog muzičara, čoveka koji je dao glavnu komponentu za blend po imenu Pink Floyd. Potcenjen zbog svoje sklonosti da prećuti napade, Rick Wright je bio povučen dok ga nekako nisu naterali da se pridruži Gilmourovoj turneji nakon albuma On an Island (2006). Danas gledamo nešto što smo već gledali na Suštini pasijansa, ali ne mari: vredno je. Reč je o konačnoj verziji jednog od najjačih komada Pink Floyda; zapis potiče sa koncerta u Gdanjsku. Odvojite pola sata i poslušajte ovo.

Nastavite sa čitanjem… “I za veče. I za noć. I za jutro.”

Vikend bioskop: Jednostavni Simon

Vreme je da se malo odlepimo od anglosaksonskih filmskih ostvarenja. Danas je na redu švedski film (ipak ne akcioni).

Originalni naziv: I rymden finns inga känslor
Godina izdanja: 2010
Reditelj: Andreas Öhman
Glavne uloge: Bill Skarsgård, Martin Wallström, Cecilia Forss
Trajanje: 85 minuta

Nastavite sa čitanjem… “Vikend bioskop: Jednostavni Simon”

Смислио сам виц… овај, нисам… тетки лек…

У време док су се вицеви још препричавали уместо да се преводе са интернета, били смо јако брзи да их измислимо и раширимо. Дешавало се да се догађај још не заврши, а виц о њему већ стигне свуда. Например, “што је Авдо моро д’иде у Италију”, добре три недеље пре него што су нашли леш Алда Мора.

И увек се нашао неко да пита “ко ли измишља све те вицеве”.

За већину умотворина је пожељно да се зна чије су. Чувене изреке остају запамћене по ауторима, аутори по њима. За позоришне комаде се зна ко их је писао, за слике се плаћају скупи стручњаци да утврде да ли их је стварно насликао онај на ког су набедили, скоро све књиге имају писце. Једино јадни вицеви немају ауторе (са изузетком оног што смисле усправљени комичари, али овде је реч о бесплатним вицевима).

Ко се пита зашто је то тако, нека смисли виц и нека проба да га протури. Јемчим неуспех ако почне са “е, што сам смислио један”. То се никад не ради. Сопствени виц се протура са “е, што сам чуо један”, са можебитним ојачањем “на пијаци” или “у аутобусу” или “у кафани, за суседним столом”.

Народни уметник, изумитељ вица, мора да остане непознат. Он је нека врста незнаног јунака, митско створење, коме се верује само док остане у миту, док га не познајемо. Чим се испостави да је виц смислио неко кога знамо, одједном више није тако смешан. Још горе ако унапред знамо, пре него што га чујемо.

Зашто је то тако, немам појма. Немам теоријску основу да проникнем у суштину тога, а о теоријама које се упињу да објасне људско понашање баш и немам неко високо мишљење. Могу да га опишу, као ја сад.

За разлику од већине таквих теоретичара, који живе у обмани да постоји неутрални посматрач па као изводе неке опите на људима све се претварајући да заморци не примећују да су стављени у ненормалан положај па онда закључују о некаквом нормалном понашању – ја ово пишем у првом лицу. Јавно признајем да сам смислио и протурио бар десетак вицева, од којих је можда чак половина прошла мајсторски испит: неко их је после мени причао.

Она прва два, која сам покушао да протурим као своје, су прошла неславно. Испрва. Онда сам их, негде другде, неку годину касније, протурио као “е што сам чуо један”, и све је било како треба. И, као што треба, не знам који су то. Заборавио сам. Јер и ја верујем у митског незнаног јунака, и питам се ко ли измишља све те вицеве.

Umesto motivacionog predavanja…

Treba vam motivacija? Kad naučite da prepoznate sopstveni mir, naći ćete i motivaciju. U međuvremenu, umesto feng-shui-new-age-apa-drapa-op-drp predavanja, sa vama delim motivacioni dokumentarac o strasti za dostignućem.

Ne treba vam onaj new age evangelista da biste otkrili prave ludake. Za razliku od prodavca magle i sumaglice, ovaj ne prodaje ništa. Kupi zrno strasti od čoveka koji klepa sokoćalo od 1958. godine, a da čak nije u stanju da hoda.

Prepoznaj istinu koja je pred tobom i ne zaboravi da uzvratiš kad budeš mogao i imao čime.