Minimalis’ćka. Onako, od srca.
Ima dana kad se baš ne da. Od dva popodne do ponoći pokušavam da smirim loptu i da se latim jedne dobre knjige koju sam kupio u nedelju. I nikako da se namesti trenutak, jer “samo još ovo… i ovo… i ovo…”. Kada je na red došlo bavljenje fotkom dana, shvatio sam da nemam ni temu ni ideju; odustao sam od nekih eksperimenata sa starim fotkama, a prikladnu noviju sesiju nisam imao. Šta sad?
Sad pratim intuiciju.
U jednom prilogu na nekom blogu koji pratim, gledao sam u sliku omota ploče Beck-Ola, remek-dela Jeffa Becka koje bih poneo na pusto ostrvo. Pogledam u činiju sa voćem, izvadim jednu jabuku (dakako, Granny Smith, moja omiljena sorta), saberem dva i dva i…
I ništa. Kad se ne da, pa se ne da. Ako je za utehu, kad neka teme ne može da se razvije, to prepoznam prilično brzo, pa ne dangubim; odustao sam posle pet ekspozicija. Pomalo isfrustriran, tresnem crveni gejfurf... uh,grejpfrut na sto i tresnem ekspoziciju, onako ofrlje. Hmm… Treća ekspozicija je bila ona prava.
Presuda: mišn absofakinlutli akomplišd.
Đavo da me nosi ako mogu da objasnim kako je moguće da ovako trivijalna fotografija radi ovako dobro. Da li je trik u jednoj funkcionalnoj boji na slici ili je reč o obliku u prostom prostoru? Možda tekstura koja skoro da može da se dohvati? Ne znam, a voleo bih da znam. Od pretpostavki nema mnogo vajde. Pokušavaću nešto slično u narednom periodu, pa da vidimo gde ću stići.