Ne vršite po Pravopisu! (2)

Još jedan prilog sa starog bloga koji će uskoro biti zatvoren, a šteta da se baci. Neka se nađe u arhivi. Ovo je drugi tekst o onima koji vrše, šta već vrše, po mom maternjem jeziku.

Moguće je da nisam u pravu što tvrdim da jezik mora da bude očuvan, jer se nekako volšebno i uvek neko vraća sa tezom kako je jezik živa tvar. Zaista se slažem sa tom tvrdnjom, ali moram da primetim nešto drugo: ta teza je često upotrebljena kao demagoški izgovor za odbranu sopstvenog neznanja. Među osobama koje se kriju iza te tvrdnje ima i onih čije primere sam opisao u svom prethodnom prilogu na ovu temu.

Zbog čega su ljudi toliko spremni da brane sopstvene greške? To mi nije sasvim jasno, jer nikad nisam trpeo loše posledice sopstvenih priznanja da sam pogrešio. Pride, nisam vičan psihologiji i sociologiji ponašanja, što su discipline koje bi verovatno mogle da objasne tu pojavu. Svejedno: to što je jezik živa tvar nikako ne znači da bi milion puta ponovljena greška smela da postane pravilo.

Izvor jezičkog smeća - specimen ARekoh “milion puta”, što će dobronamerni čitalac shvatiti kao stilsku figuru – preuveličavanje je primeren način naglašavanja u opuštenom ćaskanju. Međutim, moja briga je ovog puta usmerena na televiziju kao glavni izvor jezičkog smeća. Uz izuzetno retke izuzetke u nekim emisijama na samo nekoliko TV stanica, broj primera lošeg jezika se zaista bliži tom jezivom broju. Te primere je lako hvatati: izaberite bilo koji termin u bilo kom danu i menjajte domaće TV kanale tokom jednog sata. Odgovorno tvrdim: za to vreme ćete čuti najmanje deset izrazito upadljivih jezičkih grešaka. Ako budete pratili neku komercijalnu televiziju u udarnom večernjem terminu, za deset uhvaćenih primera će vam biti potrebno mnogo manje vremena.

Načinio sam maleni eksperiment, upravo ovaj koji sam i vama predložio. Sa olovkom i papirom pred sobom, namerio sam da pratim jedan poznati TV kanal tokom šezdeset minuta, hvatajući beleške o jezičkim greškama koje bih prepoznao. Eksperiment nije uspeo u potpunosti: odustao sam posle tačno osam minuta, jer nisam mogao da izdržim duže. Ja inače nisam neki pasionirani TV gledalac, a kanal čiji logotip liči na ružičasti ispljuvak svakako izbegavam. Bez obzira na tako kratko vreme, uhvatio sam pet ozbiljnih grešaka, a svaka je bila ponovljena više puta (nisam brojao ponavljanja). Sve su to greške koje su postale uobičajene u širem govoru (pa čak i u pisanju!) poslednjih nekoliko godina. Dajem vam te primere na uvid i, iskreno se nadam, na razmišljanje.

U vezi mog angažovanja, mogu da kažem da…

Tipična greška… Bio sam u neprilici da je slušam svaki dan po ceo dan dok sam bio privremeno zaposlen u jednoj državnoj ustanovi. Ne znam da li je poteklo baš iz tipičnog birokratskog žargona ili je neko drugi izazvao sveopštu upotrebu, ali svejedno. Lokativ reči “veza” bi uobičajeno trebalo da bude praćen veznikom “sa”, jer je to prenosna odrednica: “u vezi sa“, tačnije “u vezi nečega sa nečim“. Pravopisno bi bilo ispravno reći “U vezi sa mojim angažovanjem, …“. Međutim, i tada preostaje izrazito loš stil, jer se reč “veza” koristi bez ikakvog suvislog značenja, kao figura koja visi u vazduhu. Ako već želi da naglasi da je glavna tema izjave u nekoj vezi sa angažovanjem, govornik bi mogao da upotrebi neki drugi oblik: što se tiče mog angažovanja, govoreći o svom angažovanju, kada je reč o mom angažovanju, … Možda bi bilo najbolje da govornik koristi samo prosto proširene rečenice; to se posebno odnosi na osobu čije reči sam zabeležio, jer je bilo očigledno da ima problema sa iskazivanjem svojih misli. To je, međutim, sasvim druga priča.

Naš sledeći gost je neko ko… (bla, bla)… U pitanju je Pera Perić!

Izvor jezičkog smeća - specimeni B1 i B2Ruku na srce, kredibilitet tog gosta bi zaista mogao da se dovede u pitanje, ali to sad nije tema moje tirade. Sasvim sličan primer sintagme “u pitanju je” sam čuo u onim idiotskim instant-kvizovima u kojima naivni gledaoci potroše dvadeset puta po 48 dinara u pokušaju da zarade 500 dinara. Gledalac otkriva zagonetnu ličnost na slagalici velikoj 2×2 polja, a pile sa frizurom potvrđuje: “Tačno! U pitanju je Pera Perić!“. I opet, ako teramo mak na konac, Pera Perić jeste bio u pitanju, to jest njegovo ime je činilo predmet pitanja (iliti odgovor), ali to nije ono što je pile htelo da kaže.

Ovo je jedna od najučestalijih stilskih grešaka za koje znam. Sintagma pravilno glasi reč je o Peri Periću, a ne u pitanju je Pera Perić. Još bolje je ako je jednostavno: to je Pera Perić.

U najnovijem filmu Martin Skorsezea…

A tek što mi ovo probija uši… Znate već, mnogi su doneli odluku da koriste polovične genitive, kao da između imena i prezimena postoji crtica koja bi takve navode naprasno učinila gramatički valjanim: Martin-Skorsezea, Mel-Gibsona, Miki-Rurkea, Pol-Njumena… Neću se ovom prilikom upuštati u probleme transkripcije stranih imena, ali barem u primerima koje sam naveo nema nikakve dileme, jer nema nikakve crtice. Dakle, potrebno je da odlučimo kako će glasiti genitivi muških imena u govoru i pisanju. Izbor je sledeći:

  • Mel Gibsona, Miki Rurkea, Velimir Živojinovića, Novak Đokovića, …
  • Mel-Gibsona, Miki-Rurkea, Velimir-Živojinovića, Novak-Đokovića, …
  • Mela Gibsona, Mikija Rurkea, Velimira Živojinovića, Novaka Đokovića, …

Biću parlamentaran: izbor prepuštam vama.

Jeste, ciničan sam. Pa šta? Da li je cinizam veći greh od puštanja nepismenih da izigravaju voditelje pred TV kamerama?

Kupite glupost A, a mi ćemo vam potpuno besplatno poslati i glupost B…

Prepoznali ste sintagmu: program je bio prekinut teleshop reklamama. U ovom primeru, uočavamo nepotrebnu poštapalicu.

Napomena: reč “nepotrebno” u mom navodu je takođe poštapalica, jer u jeziku ne postoje “potrebne poštapalice”. Međutim, nisam mogao da odolim (:

Izvor jezičkog smeća - specimen CUopšte, problem primene poštapalica je izrazit u govoru i pisanju. Tu pojavu doživljavam kao posledicu polupismenosti: sklone su joj osobe nesigurne u svoju sposobnost izražavanja. Štaviše, mislim da su te osobe potpuno nesigurne u dejstvo svojih reči. To ih verovatno nagoni da tu nesigurnost maskiraju većom količinom reči. Mnogo reči, malo rečenog. Problem je tim izraženiji što je tekst više pripreman – umesto da bude obrnuto! U tekstovima poput ovog, svaka poštapalica umanjuje kvalitet pisanja. U govornom jeziku, poštapalice su česte: najgori oblik su pleonazmi (sedi dole, mala dečica), što će verovatno biti predmet neke moje buduće tirade o vršenju po Pravopisu i jeziku. U opštem slučaju, poštapalice su upravo obeležje razlike između govornog i pisanog jezika – ili bi tako trebalo da bude.

U slučaju potpuno besplatnog, mogu da govorim čak i o vređanju moje inteligencije. Šta znači “potpuno besplatno”? Da sam možda propustio pojavu delimično besplatnog? A šta je to delimično besplatno?…

[EDIT – Ne, stvarno: biću zahvalan svakome ko mi objasni razliku između besplatnog i potpuno besplatnog.]

Pronađeno je najoptimalnije rešenje…

Prihvatiću da ova greška nastaje kao posledica nepoznavanja stručne terminologije, a ne lošeg ophođenja prema jeziku. Meni superlativ najoptimalnije smeta zato što sam informatičar po struci, a optimizacija je načelo koje je primenljivo u teoriji i praksi mog posla. Reč najoptimalnije je pogrešna zato objekti ne mogu da budu manje ili više optimalni ako ih posmatramo u jednom kontekstu.

Ili je optimalno ili nije.Sada moram da budem pažljiv u svojoj tvrdnji: zaista, ako postoji više rešenja nekog problema, tada bi bilo moguće više od jednog nazvati optimalnim. Međutim, ako je tako, onda je reč o različitim atributima optimalnog, što znači da poređenje nema smisla (optimalna cena, optimalne mogućnosti, optimalna boja…). Težnja za konačnim određivanjem šta je optimalno nalaže odabir samo jednog ključnog atributa, a to na kraju dovodi do konačnog zaključka. Elem, ili je optimalno ili nije.

[EDIT – Bio sam upozoren da moje objašnjenje ide okolo-naokolo, a ne mora tako. Prosto, optimalan znači najbolji, što je već superlativ u eksplicitnom obliku. Dodavanje superlativa superlativu je besmisleno.]

(Nažalost, nastaviće se…)

P.S. Izvinjavam se svim osobama koje se prepoznaju pod imenom Pera Perić. To ime uobičajeno koristim kao primer u raznim prilikama (tu su još Mika Mikić, Sima Simić, Laza Lazić, Joca Jocić i još neki moji poznanici). Svakako mi nije bila namera da prozovem nekog pravog Peru Perića, a kamoli da ga uvredim.

P.P.S. Da prenesem sa stare lokacije i komentar mog drugara koji se na ovakvim mestima potpisuje kao D.R. Fairday, a inače se rado deklariše kao jezičara Smile

Добро, кад ће већ једном да се оснује то друштво за заштиту имена и лика Пере Перића. Све је почело оне тмурне вечери када је поштанском писару, задуженом да нацрта примере попуњених образаца, понестало надахнућа… и од тада се сваки час потеже Пера Перић. Као што се код нас у вицевима за децу сваки мачак зове Марко и никако другачије, а на западњачким карикатурама се пас зове Фидо и никако другачије.

5 komentara na temu “Ne vršite po Pravopisu! (2)”

  1. Slažem se sa svim gorepomenutim, a šta ćemo sa slovom Đ koje ljudi pišu kao DJ, pa se smrtno uvrede kad im neko skrene pažnju na to? A sa kao, koje skrate u ko, umesto u k’o? A sa zaboravljanjem zareza ispred i/ili iza vokativa?

    Nemamo pojma, a ne prihvatamo ispravke. Mrzim nas, stvarno. Po pravopisu se vrše i mala i velika nužda, a i neke druge izlučevine se tu jave, s vremena na vreme.

    1. Na našu veliku žalost, broj tema koje bi mogle da upadnu u serijal tekstova “Ne vršite po Pravopisu” je toliki da ne bih znao čega pre da se latim u svom pisaniju.

      Ali kad već krećemo malim primerima, da dodam i ja jedan koji sam, slučajno, video bar dvaput u poslednjih mesec dana u nekim javnim glasilima:
      S’ poštovanjem… s’ njim…
      I pride nekoliko puta u ličnim prepiskama.

      Ljudi su nesigurni kako da koriste veznik “s, sa”, pa ne znajući da postoje dva oblika, a čujući oba, za svaki slučaj ošinu apostrof, pa nek’ ide život. Došlo mi jednom da kažem “hvala, ne treba mi vaše poštovanje, ali ako ste već navalili, naučite da pišete”. Prosečni Balkanac se obično uvredi kad mu se saopšti da nešto nije tako kako je mislio, pa onda nastane neprijatna situacija; šta ću, prećutao sam tu svoju misao.

  2. Чини ми се да постаје готово безобразно да се некоме љубазно укаже на овакву грешку – погледајте како се увређена ВИП блогерка (лекторка по занимању, ни мање ни више) бреца када јој се помене да је ”најоптималније” сасвим неправилно:

    http://blog.b92.net/text/13876/Alo-alo/

Komentari su onemogućeni.