Posle Dana ludaje 2011…

Jedva da odvojim veče da sredim fotke koje delim i da napišem reč-dve. Umalo da tako i ostane…

Protutnjalo je prošlog vikenda: dvadeset šesti put za redom, Dani ludaje su održani u Kikindi. I dvadeset šesti put za redom, pokazalo se da subota kao centralni dan uvek ostane lep dan – možda hladnjikav, ali suv. Tako i bi: i pored preliminarnih najava da će sekire da padaju s neba, to se nije desilo; padalo nešto malo kiše u noći između petka i subote, pa se oprostilo do zore. Do prepodneva, trg je bio suv.

Danima se kanim da napišem kratki izveštaj, nego je kasnila obrada fotki; nisam imao vremena. Nisam video niti slikao previše toga, jer najpre nisam hteo da pravim gužvu ni sebi ni prijateljima koji su bili naši gosti u subotu i nedelju. Pride, imao sam jednu nevoljnu obavezu, prisustvovao sam jednoj sahrani, pa mi je prvobitni plan za subotu bio poremećen satnicom i raspoloženjem. Nekako ispade da sam napravio tri foto-sesije kao celine, no i to je bilo dovoljno, jer imam dobar rezultat. A biće toga jošte dogodine.

Počelo je, dakle, u petak: stigao sam samo toliko da fotografišem karnevalski defile predškolske dece, što je i inače jedna od najzanimljivijih tema za objektiv.

Karneval maski - defile dečice iz kikindske opštine. Klik na ovu sliku vas vodi u G+ galeriju.

(klik na svaki od šest foto-kolaža vas vodi direktno u Google+ galeriju; ima oko 120 fotki u svih šest odeljaka)

Dečica su bila sjajna kao i uvek; malci čak i vole da poziraju, primećujem poslednjih godinu-dve. Nego je nemoguće prići od svih vaspitačica, a o mamama, bababa babama, tetkama, ujnama i strinama da i ne govorimo… Na mahove je izgledalo kao da se održava otvoreno prvenstvo u izbijanju mojih bubrega; a ja sam samo hteo da se spustim na visinu mališana, da uhvatim sva raspoloženja na tim licima – a bilo ih je raznih, od krajnje samouverenih Punk do krajnje zbunjenih. Freezing

Karneval maski - defile dečice iz kikindske opštine. Klik na ovu sliku vas vodi u G+ galeriju.

To je bilo sve što sam ulovio u petak. Imao sam trista drugih obaveza tog dana…

Subota je uvek “dan D”. Vreme se, rekoh već, pokazalo kao perfektno (nema veze što je bilo hladnjikavo), pa kad su prijatelji iz Beograda stigli, popismo kaficu i rakijicu za dobrodošlicu, pa put pod noge bre. Najpre smo se priključili ekipi turista koju je moj stari drugar Miroslav, turistički vodič, sproveo da vidi neka lokalna znamenita mesta. Obišli smo sa njima dve crkve, dvorište muzeja i suvaču. A na lokaciju kolonije Terra smo nešto kasnije otišli sami.

Terra - depo na otvorenom i atelje najčuvenije kolonije terakote na svetu. Klik na ovu sliku vas vodi u G+ galeriju.

Mislim da smo tek na tom prekrasnom, čudnom i pomalo mističnom mestu uspeli da usporimo onako kako valja. Valjda sam tek tada shvatio da ćemo sve postići bez panike (mada uz neke male žrtve – nismo videli baš sve, poput “banatskog fruštuka”) i to je bio dobar znak.

Terra - depo na otvorenom i atelje najčuvenije kolonije terakote na svetu. Klik na ovu sliku vas vodi u G+ galeriju.

Drugi deo dana smo proveli “kako ko, kako gde”. A uveče smo se zatekli na koncertu Bajage i instruktora. Reći ću kratko: i ono malo uvažavanja koje sam gajio prema tom čoveku – izgubljeno je zauvek. Ostaće zabeleženo da je dotični napisao nekoliko dobrih pesmičuljaka (a na pesmi “Kad hodaš”, napisanoj za vakta Riblje čorbe, skidam mu kapu). A ostaće zabeleženo i to da je tokom sat i po vremena petparačkog drndanja na sceni u Kikindi popio flašu Džeka. Neko elementarno poštovanje publike bi zahtevalo da se bar krije dok to radi. Daleko mu lepa kuća, pogotovo tom umornom pevanju van tonaliteta, lošem sviranju van svake logike i totalno odsutnoj kvalifikaciji izrečenoj anemičnim glasom: “Fantastični… ste… Ajmo… Ruke gore…”. Jeeee. Whatever.

U nedelju sam došao do trga da pokupim prijatelje (njihova kola su bila ostavljena kod nas), a iskoristio sam malo vremena koje sam imao na raspolaganju da najzad uslikam ono što najviše volim da uhvatim na Danima ludaje: šarene ukrasne bundevice koje su bile izložene na prodaju na nekoliko tezgi na trgu.

Šarene bndecice, lajtmotiv mog nagona za fotografisanjem tokom Dana ludaje. Klik na ovu sliku vas vodi u G+ galeriju.

Od sve frke i straha da neću uhvatiti ništa, ispade neverovatna pouka: bila je ovo najmirnija i najuspešnija sesija slikanja tezgi otkad slikam Dane ludaje. Prosto, u nedelju prepodne nema više one stihije od naroda na trgu, pa nema bitke za prostor; a tezge su još uvek tu. Bez ikakvog guranja i panike, u totalno meraklijskom ritmu, napravio sam čestitu sesiju. Rezultat – nikad bolji. Pouka za dogodine…

Šarene bndecice, lajtmotiv mog nagona za fotografisanjem tokom Dana ludaje. Klik na ovu sliku vas vodi u G+ galeriju.

Nešto posle podneva, naši prijatelji su se oprostili od nas – pa se vratili na trg. Mi smo u to vreme kretali za Novi Sad, jer smo selili studenta; Ani su u ponedeljak počela predavanja.

Tokom trijaže fotki, pokazala se stara istina: ako unapred isplaniraš šta ćeš slikati, pa to pride radiš bez panike, ne samo da nema škartova, nego su radovi baš vrlo uspešni. Imao sam desetak mutnih fotki nastalih u (bukvalnoj) trci sa dečicom tokom onog defilea. Ovog puta sam se opredelio za malo intenzivniju obradu, što ćete i sami primetiti kad budete špartali po galerijama koje sam priložio. Prosto, tako sam hteo; moja arhiva Dana ludaje je sada već poprilično velika, pa trivijalno ponavljanje fotki nema baš nikakvog smisla. Odlučio sam se za malo radikalniji pristup obradi i na kraju izašao iz toga veoma zadovoljan. Do Dana ludaje 2012. ću valjda već smisliti kako i šta da slikam. Tada ću, nadam se, uspeti da izvedem jedan sjajni savet koji mi je dao Igor: “uleti među ljude”, reče mi. Razumeo sam ga, ali nisam bio ni u mogućnosti ni u raspoloženju da to učinim. Drugi put…

Ipak, nešto nije u redu, složili smo se i Jasna i ja. Nešto je nedostajalo u vazduhu. Neki đavo je falio; nije bilo one atmosfere u vazduhu koju mogu da prepoznam, ali ne umem da opišem. Bilo je i materijalnih propusta, poput dozvoljavanja prodavcima plastičnog đubreta da se umešaju među tezge sa prikladnim suvenirima na platou ispred zgrade opštine (takvima je mesto u “getou” pored kineskih radnji do pijace, iza ugla od trga, da ne zagađuju sliku). Pa onda: “banatski fruštuk” su turili tamo gde je prethodnih četvrt veka bilo mesto za alvare i bombondžije, u ugao između pravoslavne crkve i ulaza u dvorište osnovne škole “Vuk Karadžić”. Mesto sam omašio iz očigledne pobude da ne dangubimo u vremenskom tesnacu (“koji đavo da idemo tamo”). A za to vreme, ono prelepo dvorište Kurije (narodnog muzeja), koje je pre neku godinu najzad rekonstruisano i opremljeno baš za takve prilike, nije uopšte bilo iskorišćeno. Pa onda: nakon što je prošle godine za binu na trgu najzad pronađeno prikladnije mesto (pored spomenika Jovanu Popoviću), neko je rešio da ga vrati pred fontanu ispred Kurije, ali da se malo odmakne… Taman da bolje smeta u prolasku.

Nešto je nedostajalo u vazduhu. Pa dobro, biće bolje. Ili neće, ne znam. Meni je sasvim dovoljno to što mogu da slikam; moja svakogodišnja doza ludila sa fotoaparatom u rukama. Mišn akomplišd sou vel, indid.

$#$