Jednom jedne strašne noći, ja zamišljah u samoći,
Čitah crne, prašne knjige, koje staro znanje skriše;
Dok sam u san skoro pao, neko mi je zakucao,
Na vrata mi zakucao – zakucao tiho – tiše –
“To je putnik” ja promrmljah, “koji beži ispred kiše”,
Samo to i ništa više.
(nastaviće se)