Edgar Alan Po – Gavran (1)

 

Jednom jedne strašne noći, ja zamišljah u samoći,
Čitah crne, prašne knjige, koje staro znanje skriše;
Dok sam u san skoro pao, neko mi je zakucao,
Na vrata mi zakucao – zakucao tiho – tiše –
“To je putnik” ja promrmljah, “koji beži ispred kiše”,
Samo to i ništa više.

(nastaviće se)

Dok sam u san skoro pao, neko mi je zakucao.

 

Once upon a midnight dreary, while I pondered, weak and weary,
Over many a quaint and curious volume of forgotten lore–
While I nodded, nearly napping, suddenly there came a tapping,
As of some one gently rapping, rapping at my chamber door.
“‘Tis some visiter,” I muttered, “tapping at my chamber door–
Only this and nothing more.”

 

(o motivima)