Jedna na dan (89): 28. jun 2012.

Dobio sam jedan sasvim ozbiljan zadatak: ako uspem da ga izvršim, možda ću biti unapređen u zvanje džed… ovaj, nindže…

Razgovor između mog sinovca Marka (onog što se rodio 6.6.6. pa moram lepo sa njim) i mene:

– Čiko!
– E!
– Evo ti jedan šuviken!
– Šta će meni šuriken?
– Pa da ga čuvaš četvnaest dana!
– A zašto?
– To ti je zadatak!
– Zadatak za nindže?
– Da!

To mu je bilo smešno. Ostavio je šuriken na stolu (tek posle sam saznao da je spremio po jedan za ninu i Anu) i odmaglio u neki novi letnji pohod po dvorištu. A meni ostade šuriken na čuvanje:

Jedna na dan, 28. jun 2012: zadatak - čuvanje šurikena

(pogledaj veću fotografiju)

Nije da nije, bio je Marko svaki dan, evo već tri dana, da proveri da li čuvam šuriken. Šta  da vam kažem, zadatak sprovodim žustro i savesno. Uto sam se setio i da ga fotografišem, a ne znam zašto mi beše naspelo da fotku izvedem kao monohromatsku. Uglavnom, pitao sam se kako ću izdržati da slikam iz ruke celu šestinu sekunde i to objektivom koji nema optičku stabilizaciju. Pride sam isključio aftamacko fokusiranje, nek’ ide život, pa sam štricnuo pet-šest ekspozicija dok nisam bio zadovoljan.

Presuda: mišn akomplišd. Camera Thumbs up I to samo iz jednog razloga: setio sam se da oni gulanferi na PhotoSigu nisu sposobni da prihvate ovakve fotke, što je dokaz da je fotka dobra. Hot smile Naravno, znam da nije bogzna šta, ali meni znači da dokumentujem poduhvat čuvanja ovog kapitalnog uređaja. Uostalom, videćete vi kad ja postanem džed… ovaj, nindža. Ninja

4 komentara na temu “Jedna na dan (89): 28. jun 2012.”

  1. videćete vi kad ja postanem džed… ovaj, nindža.

    Ih, pa to je tek prvi korak ka postajanju senseija. A biti sensei, to je ono pravo. To je onaj ugođaj/osećaj koji imaš kada učeniku na bilo koje pitanje možeš da kažeš “Strpljenja”. I on mora da sluša, jer ti si ipak sensei. 😉

    1. Ah, da! To beše ono:
      – Sensei, kako da predvidim sledeći potez protivnika?
      – Strpljenja.
      – Sensei, da li nas čula varaju?
      – Strpljenja!
      – Sensei, može li se protivnik pobediti tako što ga puštamo da izgubi?
      – Strpljenja!!!
      – Sensei, smeta li tebi što te ovoliko zapitkujem?
      – Naravno da mi ne smeta. Kako ćeš naučiti ako ne pitaš?

      1. E, to je to. Samo, grešiš… ovaj, grešiš silno, sinak. Sensei retko, ali baš retko izgovara rečenicu koja se završava znakom uzvika. A ako su tu tri znaka uzvika, to onda sigurno i nije neki sensei¹.


        ¹ Kao onaj vic-pošalica o političaru i dami… 😉

      2. Мајина професорка јапанског је била права нинџа. Одједном ти се створи иза рамена и никад немаш појма откад ту стоји (што сам лично искусио оних неколико пута кад смо били у истој просторији). И стварно су јој се обраћали са сенсеи.

Komentari su onemogućeni.