Pet godina bez Crnog Mojsija

Na današnji dan navršava se pet godina od smrti velikana southern soul muzike, Isaaca Hayesa (1942-2008).

Čime započeti retrospektivu tako velikog opusa jednog od najznačajnijih stvaralaca moderne”crne” muzike u poslednjoj trećini prošlog veka? Možda pesmom u kojoj je sažeo nekoliko muzičkih pravaca u kojima je stvarao (soul, jazz, funk, fusion), za šta mu je trebalo nešto više od 17 minuta – ovu verziju “Ain’t No Sunshine” izveo je 20. avgusta 1972. godine (na svoj 30. rođendan) na muzičkom festivalu Wattstax pred oko 112 hiljada posetilaca.

Isaac Lee Hayes Junior počeo je da peva već sa 5 godina u crkvenom horu, a ubrzo je naučio da svira Hammond orgulje, flautu i saksofon. Kasnih pedesetih godina prošlog veka nastupa kao pevač u lokalnim klubovima Memfisa, a početkom šezdesetih je angažovan kao studijski muzičar, kompozitor i producent u muzičkoj izdavačkoj kući Stax Records, za koju 1968. godine objavljuje svoj debi album “Presenting Isaac Hayes“.

Album je doživeo komercijalni neuspeh i Hayes se taman spremao da zauvek batali taj pravac u svojoj karijeri kada su se, u kratkom vremenskom roku desile dve stvari koje su zapretile zatvaranjem Staxa: njihova najveća zvezda, Otis Redding, poginuo je u avionskoj nesreći, i istovremeno se desio razlaz sa Altantic Recordsom. Čelnici Staxa naredili su svim svojim muzičarima da spreme novi materijal, i tako je 1969. godine nastao album “Hot Buttered Soul“.

Gornju stvar već sam pomenuo u prilogu na temu filma “Dead Presidents“, no dobre pesme nije na odmet ponavljati.

Naredna godina bila je plodonosna za Hayesa, jer izdaje dva albuma: “The Isaac Hayes Movement” i “…To Be Continued“. Sa potonjeg ćemo čuti “The Look of Love“, obradu stvari koju je Dusty Springfield otpevala za potrebe 007 parodije “Casino Royale“.

A onda je 1971. godine došao “Shaft“! Eksplozija funka, stvorena za potrebe televizijske serije istog naziva. Za naslovnu numeru Hayes je osvojio Oskara za najbolju originalnu pesmu i nominaciju za najbolju muziku iz filma.

Hayes nije sedeo na lovorikama, već je krajem iste godine izdao čak dupli album, “Black Moses“, sa kojeg slušamo “Never Can Say Goodbye“, obradu hita grupe The Jackson 5.

Naredne godine izdaje seriju hit singlova, pravi muziku za TV seriju “The Men“, a Atlantic records pravi reizdanje njegovog prvog albuma, sada pod naslovom “In The Beginning”. Početkom 1973. pojavljuje se njegov prvi album živih snimaka pod nazivom “Live at the Sahara Tahoe“, a kasnije tokom godine i studijski album “Joy“. Tokom 1974. godine fokusirao se na filmsku muziku, konkretno za Three Tough Guys i Truck Turner. Naslovnu temu iz potonjeg iskoristio je Quentin Tarantino za svoju trilogiju Kill Bill:

Negde u to doba razilazi se sa Staxom i osniva svoju produkcijsku kuću, Hot Buttered Soul, pod kojom izdaje naredni studijski album, “Chocolate Chip“, album disko instrumentala “Disco Connection“, i na kraju “Groove-A-Thon“. Iako su bila solidna dela, albumi nisu postigli komercijalni uspeh kao njegova prethodna ostvarenja, te je Hayes bio prinuđen da proglasi bankrot. Prelazi u Polydor, gde snima album dueta sa Dionneom Warwick pod nazivom “A Man and A Woman“, a 1977. izlazi njegov povratnički album “The New Horizon“, odakle slušamo jednu od mojih omiljenih Hayesovih stvari:

Auh, na tom albumu obožavam i ovu stvar… nema veze, ima mesta na ekranu: Smile 

Tokom 1979. izlazi album “Don’t Let Go”, a naslovna numera postaje veliki hit:

A onda su došle osamdesete, pop muzika je zavladala svetom. Nekoliko albuma koje je izdao nisu postigli veći komercijalni uspeh, te se okrenuo glumačkoj karijeri. Nezaboravna je njegova uloga (i kristalni lusteri na autu) kao “The Duke” u KarpenterovomBekstvu iz Njujorka“:

Početak devedesetih donosi kratku muzičku saradnju s Berryjem Whiteom u vidu singla “Dark and Lovely”. Molim dame sa slabijim srcem da stišaju zvuk na računaru – kombinacija ova dva basa može biti fatalna Winking smile

A onda je došao South Park. Za sve je bilo potpuno neočekivan pristanak Hayesa da obezbedi glas nekom liku u toj animiranoj seriji. Međutim, “Chef“, kuvar u kantini osnovne škole koji deli savete učenicima kroz poučne soul pesmice postao je jedan od najomiljenijih likova serije. Stoga, ne možemo zaobići čuvenu “Chocolate Salty Balls”:

Hayes je pozajmljivao glas Chefu sve do mimoilaženja u stavovima sa tvorcima serije, kada je prigovorio zbog ismevanja sajentologije, čija je uverenja prihvatio još početkom devedesetih godina. Posle toga uglavnom je radio gostovanja u televizijskim emisijama zabavnog karaktera. Poslednju ulogu, samo nekoliko meseci pre smrti, odigrao je u filmu “Soul Men“, gde je glumio sam sebe…

Edit:Dan kasnije… U jurnjavi oko navatavanja video ilustracija za prilog potpuno sam smetnuo s uma da navedem jednu, meni lično bitnu činjenicu, a to je da sam imao privilegiju da slušam ovog velikog majstora uživo. Bilo je to negde polovinom devedesetih, u zlatno doba Summertime Jazz Festivala… Google ne pomaže da iskopam makar približan datum, ali iako sam zaboravio to, u glavi su mi još uvek utisci s tog sjajnog koncerta… To je valjda bitnije.