Zvali smo ga “Zeppelin 4” iako nije imao ime

Danas je tačno 40 godina od izlaska jednog od najvažnijih muzičkih dela dvadesetog veka. U svim kategorijama, da se razumemo.

Odavno vam nisam postavino neko baš-baš glupo pitanje… Elem, volite li Led Zeppelin?

Samo kvaziposvećenici su ga zvali "ZOSO". Neki su ga zvali "album sa četiri simbola", a za većinu nas je bio prosto "Zeppelin IV"...

Pitanje je glupo za toliko što je potpuno irelevantno da li volite tu grupu ili ne; da li slušate muziku koju su Jimmy Page i ekipa ostavili svetu ili ste skloniji muzici iz najlon kesice; da li razumete to što su oni učinili na sceni ili i dalje mislite da je rock’n’roll samo muzika zasnovana na prostoj pentatonskoj skali i trivijalnom kvintnom krugu; da li se pitate kakva je ovo prangija od muzike ili ste pomislili da je to ipak možda i nešto više od tonskog izraza.

Četvrti album Led Zeppelina je izašao u svet 8. novembra 1971. i postao obeležje jednog vremena koje će biti referencirano i kroz trista godina. A pesme poput sledeće će se proučavati na akademijama.

Nastavite sa čitanjem… “Zvali smo ga “Zeppelin 4” iako nije imao ime”

Srećan im rođendan!…

Danas je rođendan čak četiri muzičarke čiji radovi se mogu naći u mojoj fonoteci! Poseban kuriozitet ovog podatka je to što su njihove žanrovske odrednice toliko široke i međusobno raštrkane da teško može da se nađe ikakva dodirna tačka – eventualno uz pomoć mnogo dobre volje i nekakvih asocijacija.

Idemo redosledom rođenja. Prva na listi je Patti Page (r. 1927), čija izvedba čuvene numere Tennessee Waltz je bila i ostala najbolja u literaturi.

Baš da skočim sam sebi u stomak, jer upravo nalazim da je sledeća na listi snimila i Tennessee Waltz. Doduše, to nije bilo u ritmu 3/4, a tu je bila i ona simpatična klinka da podeli radost, no svejedno.

Nastavite sa čitanjem… “Srećan im rođendan!…”

Ješćemo mi rižu, i to jednim štapićem

Citat dana dolazi od nekog kome su iznosi kojima Evropa barata verovatno smešni. Elem, u intervjuu za Al Jazeera TV, Jin Liquin, predsednik nadzornog odbora kineskog državnog fonda, rekao je sledeće za sadašnju krizu u Evropi:

...a Kinezi šaku riže, pa im dosta!...

 

Ako se osvrnemo na nevolje koje su se desile u Evropskim zemljama, mislim da su one čist rezultat akumuliranih problema njihovog društva blagostanja. Mislim da su im zakoni o radu zastareli – zakoni koji podstiču lenjost, indolenciju – pre nego naporan rad. Njihov podsticajni sistem je potpuna besmislica.

 

 

Sad je pravi trenutak, kao nikada pre, da se uplašite. Da se jako uplašite.

(Tnx Nenad via Google+)

Da uporedimo tri reklame…

Prvo da vidimo kako je to nekad radila Zastava…

A onda klasik nad klasicima: Trabant.

A onda da vidimo kako to danas radi Chevrolet.

Skoro isto, a?

Ako nemate ništa protiv, predložio bih vam da pogledate ovu verziju video klipa (HD1080) u punoj rezoluciji ekrana. Kad pustite klip, pritisnite F11. I zagnjurite u nebo.

Imate li favorita među ove tri reklame? Mislim da je Stojadin koji izigrava verno kuče nenadmašan! Dog face

Fotografija dana, 7. novembar 2011

Sad zaista moram da zastanem i da razmislim šta da mu uradim. Ako nasrnem na njega i učinim mu nešto nažao, možda ću završiti u zatvoru, ali sasvim sigurno ću učiniti uslugu svetu.

Vratio se.

Hoću da kažem – nemojte mi reći da postoje dvojica takvih, jer to bi bilo previše.

Govorim o poštaru, inteligentnom stvoru koji savije svaki časopis popreko, pa ga gurne u prorez kapije. Može da ga savije i uzduž, pa da ne polomi riknu. Može i da ga ne savije, pa da ga gurne pod kapiju ili pod roletnu; ona prva do kapije je uvek spuštena. Može, poput onog pre dva meseca, da nekako ugura National Geographic u poštansko sanduče. Ili može, kao što je to bez problema nekada funkcionisalo godinama, da uradi bilo šta, samo da ne ošteti moje jebene novine.

Zahvaljujući idiotu koji mi isporučuje poštu, uštedeo sam značajne pare. Recimo, prekinuo sam pretplatu na časopise UNCUT posle pet godina (90 € godišnje, 165 € za dve godine), pretplatu na časopis Digital Camera posle četiri godine (230 € za dve godine), a taman sam se kanio da se pretplatim na još jedan časopis. Vrhunac su bili polomljeni CD-ovi u novinama samo zato što je čovek osetio potrebu da savija origami baš pred mojom kapijom. I danas, kad sam pretplaćen samo na National Geographic, moraću da prestanem i sa tom pretplatom i da pređem na kupovinu na kiosku. Ne mogu više da trpim da poštar pravi origami od mojih časopisa. Ovaj komad je toliko oštećen da ću kupiti drugi. Nije mi do 270 dinara, nego što ja ispadam glup zato što u ovoj zemlji jebena pošta ne ume da isporuči sto grama časopisa na adresu a da ga ne ošteti. Ispadam glup zbog idiota koga štiti ceo sistem Pošte Srbije, od njegovog šefa do upravnika pošte čija izjava “ja im ne mogu ništa” je već postala legendarna.

Toliko sam bio besan da zamalo nisam omašio fotku dana. Napravio sam dve fotografije da bih dokumentovao ovo oštećenje. I jednu od njih puštam mada znam da sadrži barem četiri elementa škarta (paz’ da ne komentarišem koja – ali vi ste slobodni da ih nabrojite u komentaru). Mišn not akomlišd. Biće akomplišd kad u dnevniku čujete da je neki ludak iz Kikinde nasrnuo na državnog službenika i napravio origami od njega i njegovog bicikla.

Fotografija dana za 7. novembar 2011.

Izvinjavam se dobrim posetiocima Suštine pasijansa na besu. Mišn not akomplišd.