Prelistavam martovski National Geographic

Kako stvari stoje, kupovina novina na kiosku mi sasvim dobro ide. Nisam to radio godinama.
National Geographic Srbija, mart 2012.Razgledao sam poštansko sanduče koje propisuju Pošte Srbije. Ne znam šta misle o tome da se svi oblačimo jednako, kao Kinezi u vreme Mao Ce Tunga, da možda svi isto mislimo kao u Orvelovoj distopiji ili da stojimo mirno u 15:05 četvrtog maja, kao što smo i radili jedno pet-šest godina, ali ovo sa poštanskim sandučićima im neće proći. Reč je o plehanom đubretu koje treba montirati sa spoljne strane kapije tako da se u njega pošiljke mogu ubacivati iz prednjeg i gornjeg, poklopljenog proreza. Taj prorez je taman toliko širok da National Geographic jedva prođe, i to tek ako namontiram sanduče dovoljno nisko da Njegovo Veličanstvo ne mora da se previše pruža sa svog bicikla. Oni formati na koje sam davao i po 160 € godišnje ne mogu da prođu u to sanduče. A vratanca? Pa meni su Čovekoliki odneli i celo namontirano bežično zvonce, pa me još jebavali sledeće noći iz mraka, dok još nisam znao za krađu. Od novog sandučeta bi napravili smederevac u roku od pet minuta. Gledao sam niz ulicu poslednjih dana. Indikativno: niko u četrdesetak kuća nije stavio to sanduče…

Eh, kakve perverzne misli ja gajim u svojoj glavi! To su misli o svetu u kojem se ja pretplaćujem na nekoliko časopisa, a oni stižu neoštećeni na moju adresu u sanduče koje se nalazi sa unutrašnje strane kapije. Samo što nema takvog sandučeta…

Kiosk je udaljen od moje kuće nedovoljno daleko: prođem kroz zadnju kapiju bolnice, pa kroz dvorište do glavne kapije, i tamo je. Mogao bih zimi bez jakne i kape da odem i vratim se pre nego što mi se uši ohlade. Ovog utorka je bilo prijatno prepodne kad sam kupio martovski broj National Geographica. Puštam Radio Paradise u uši i krećem sa prelistavanjem.

(…Boktemazo! Betovenova “Mesečeva sonata” na rock’n’roll radiju!…)… Nastavite sa čitanjem >>

Slučajevi (28): Anegdote iz Puškinovog života

Kao što je poznato, Puškinu nikada nije izrasla brada. Puškina je to jako mučilo.

– * –

Anegdote iz Puškinovog života

1.

Puškin je bio pesnik i stalno je nešto pisao. Jedanput ga je Žukovski zatekao kako piše i glasno uzviknuo:

– Šta je, opet piskaraš!

Otada je Puškin veoma zavoleo Žukovskog i počeo je, od milja da ga naziva, prosto, Žukov.

"Njemu raste, a meni ne raste" – počesto je govorio Puškin, pokazujući na Zaharina.

2.

Kao što je poznato, Puškinu nikada nije izrasla brada. Puškina je to jako mučilo i svagda je zavideo Zaharinu, kojem je, naprotiv, brada sasvim pristojno rasla. “Njemu raste, a meni ne raste” – počesto je govorio Puškin, pokazujući na Zaharina. I uvek je bio u pravu.… Nastavite sa čitanjem >>

Nevidljivi Mercedes

Jeste reklama, al’ dobra.

Ovo je pravi trik: napraviš prvoklasnu ideju, pobrineš se da se ona pusti u javnost pred što više ljudi, a onda pustiš da besplatni viralni marketing odradi svoje.

A ako neko kupi Mercedes zato što je video ovu reklamu na Suštini pasijansa, molim predstavnika kompanije Daimler Benz da mi pošalje bar hemijsku olovku.

A ako među prisutnima ima onih koji se lože na današnji Praznik Nipodaštavanja Ženskog Roda Svih Ostalih Dana U Godini: budite frajeri, pa sledeći put prepišite auto na ime svoje supruge… Nastavite sa čitanjem >>

Fotografija dana, 7. mart 2012

Pitanje za milion dinara: koja poznata građevina se nalazi na novčiću od dva dinara?
Priznajte da ne znate. Mada, neću da se pravim važan: nisam znao ni ja do danas.

Tokom dana, na stolu se zatekla gomilica novčića. Prošlo je neko vreme dok nisam ukapirao da gomilicu čini po jedan primerak svakog novčića u opticaju u Srbiji: 1, 2, 5, 10 i 20 dinara. E, kakva slučajnost, pomislih i pogledah malo pažljivije. I tog časa shvatim da zapravo nikad nisam zagledao u novčiće. Možda bih se i setio, jer sam znao, da se na novčiću od jednog dinara nalazi zgrada Narodne banke… Nastavite sa čitanjem >>