Jedna na dan (61): 31. maj 2012.

Poslednjeg dana u maju, izazivao sam Ajnštajna i zbog toga sam zaslužio šljagu.

Svetlost je sve. Svetlost je srž fotografije. Istovremeno, svetlost je čudo fizike jer, kako ono reče ona kokoška kojoj sam zaboravio ime, poseduje i talasno i korpuskularno svojstvo. Ukrstih ja tako svetlost (blica) talasajući (idejom) i podmećući korpus (svojih 0,12 tona), pa sam u jednoj ekspoziciji dobio ovaj rezultat:

(pogledaj veću fotografiju)

Počelo je spontano: negde u toku dana sam pomislio da bih mogao da napravim neki zanimljiv autoportret, mada još uvek nisam imao ideju kako to da učinim; pomislio sam da ću uhvatiti neku ideju prvom prilikom i realizovati je čim skontam šta i kako da uradim. Baš nisam očekivao da će to biti iste večeri… A onda, čitao sam nešto o Ajnštajnu i idejama o matematici vremeplova, gde je komentator rekao nešto poput “nema problema, samo budite brži od svetlosti i već ste stekli prvi preduslov” (drugi preduslov je, verovatno, da obavezno skrenete levo kod Albukerkija). Treće je stari interni vic u kome se ja kloniram u četvoricu, pa onda ta četvorica rade sve što treba dok ja dembelišem… I razmišljajući tako, odlučim da malo napravim reda u fiokama, pa mi se jednog časa nađe blic u rukama. Da proverim baterije, uključim blic, kresnem pilota da blic pukne i tog časa mi padne ideja na pamet.

Najpre sam ručno fokusirao na područje uza zid suprotno od mesta na kom sam postavio fotoaparat na stalak, postavio daljinski okidač na aparat koji sam stavio u režim “beskonačne” ekspozicije, potpuno zamračio prostoriju, okidao daljincem u mraku i potom okidao blic postavljen između mene i zida. Tek kad sam uradio već desetak ekspozicija, palo mi je na pamet da kompozicija uopšte ne mora da se završi jednim okidanjem blica. I tog časa mi se vratiše sve one pobrojane asocijacije: znao sam šta treba da uradim. Uspeo sam iz drugog puta: kada sam video rezultat na displeju aparata, znao sam da sam dobio ono što sam hteo.

Presuda: mišn akomplišd. Camera Thumbs up Mislim, ne to da se kloniram, Secret telling smile sačuvaj bože, Smile with tongue out nego sam uspeo da konvergiram nekoliko asocijacija u jednu fotku i baš sam zadovoljan zbog toga. E sad, ima tu jedan mali problem: fotografija je medij koji služi za prenošenje informacije ili poruke, što znači da se i drugi nešto pitaju, to jest valja drugima pružiti neku poruku. Pa, ajde-de: radni naziv ove fotke je “samokritika”, čime zatvaram krug. Just kidding

Biće prilike da se vratim ovoj temi. Slobodno se nadajte da to neće biti uskoro. Elem, nada umire poslednja.

7 komentara na temu “Jedna na dan (61): 31. maj 2012.”

  1. meni izgleda kao da je desni Grba Kralj, a levi Grba Podanik, pa milost Njegova kao blaga reč pada na njega. A možda On samo hoće da mu zvekne šamarčinu. I to je u redu, jer… desna strana je prava strana a leva strana je pogrešna strana jer je leva strana pogrešna strana a desna strana je prava strana 🙂

  2. Kanda sam ja malo popio ili je neko dobio bekend spin u stranu.

  3. Најстарије што имам на ову тему је тек из 1975, мада бих смео да се закунем да мора да сам нешто петљао и претходне године…
    1975, мај-јун

    1. I tako, reč po reč, podsetih se priče “Koliko me ima danas”, koju, hm, je’lte, ovaj… 😀

      1. 1) је ли ово провокација?

        2) да ли је (1) било реторичко питање?

        3) да ли је (2) било реторичко питање?

        н) да ли је (н-1) било реторичко питање?

Komentari su onemogućeni.