Jedna na dan (249): 4. decembar 2012.

Navalio na apstraktne modele, pa ne pušta. Poludeo čovek.

Tokom jedne nedavne besane noći, malo je falilo da ustanem, zgrabim fotoaparat i krenem da slikam digitalni budilnik sa OVOLIKIM ciframa koji smo nedavno kupili, kad je stari budilnik ispustio svoju plemenitu dušu posle samo 24 godine rada. Tad sam se obuzdao, nego sam sve češće razmišljao na tu temu i nije htelo da me pusti. Bilo je to nešto nalik onom kad neku krajnje glupu pesmu spontano premotavate u glavi, pa imate utisak kao da je čujete. A lek za isterivanje iz glave je, kažu, da čuješ tu pesmu opet. Da li to onda znači da fotografisanjem objekta prestaneš da misliš o njemu? Odlučio sam da probam.

Jedna na dan, 4. decembar 2012: Banlna scena koja me je progonila...

(pogledaj veću fotografiju)

Trik je u tome što mi se sesija učinila zanimljivom, pa sam se jedva obuzdao da stanem posle dvanaestak ekspozicija. Probao sam sa krupnim planom, detaljem, srednjim planom, uskakanjem u kadar… Tražio sam granicu na kojoj moj objektiv prestaje da sluša, kombinovao sam uglove, perspektive i različite oštrine… Ispade zanimljivije nego što sam mogao da se nadam… I kako sad da prevalim, a da vi prihvatite da sam ozbiljan?…

Presuda: mišn akomplišd, sve sa dozom naknadne pameti. Camera Thumbs up Goat Ispostavilo se da je jedna od “eksplicitnih” fotki u toj seriji pokazala najveći potencijal za dalje marifetluke. Mada meni je baš dosta marifetluka…

Ah, da: uspelo mi je da izbacim sliku iz glave. Sad mislim o nečemu drugom čega ću morati da se oslobodim. Kad vam lepo kažem: odoh k vragu.

P.S. A zašto baš 18:35? Nećete verovati kad vam kažem: verovatno zato što je u tom času bilo tačno toliko sati…

1 komentar na temu “Jedna na dan (249): 4. decembar 2012.”

  1. Мана дигиталних часовника је што не умеју да стану. Онај са зупчаницима, кад стане, бар двапут дневно показује тачно време. Ови, ако одступе, не поравнају се за живота.

    Но, наћи дигитални будилник са ОВОЛИКИМ цифрама није неки кумст. Тешко је наћи зидни дигитални часовник. Тражио сам га дуго, и нико нема. Тојест има, све је то данас дигитално изнутра… са казаљкама споља. И разликује се по ценама, има обичног кинеског ђубрета, и немачког кинеског ђубрета (објашњавали су ми разлику, своди се на то да је потоње бар трипут скупље). Једва сам нашао један, у Техноманији. И имали су укупно тај један, остали су имали казаљке.

    Него, пријави патент. Измислио си менталног ушног црва.

Komentari su onemogućeni.