Otkad ovo nisam slušao… Još sa vinila.
Fraza “slow train” se najpre odnosila na one vozove koji su nosili materijal za izgradnju pruge pred sobom. Kasnije je ta fraza pretekla kao nešto poput “ne mo’š ustavit’ napredak”. Vremenom se fraza izgubila, čini mi se. Čuo sam je prvi put u naslovnoj numeri danas kultnog albuma Slow Train Coming (1979) Boba Dylana. A na tom albumu, pojam je imao sasvim drugi kontekst.
Jedina verzija numere koju sam našao na jutjubu je ona koja sadrži čudni spoj pesme “Slow Train” i isečak iz fenomenalnog filma Bustera Keatona “The General” (1926).
Album Slow Train Coming i naslovna pesma nisu baš previše prijali ušima kritičara. No, u slučaju Boba Dylana, to ne znači ništa: ako je iko bio pljuvan u istoriji popularne muzike – i to zato što je bio hrabar da pokuša nešto novo i da pomera granice – onda je to bio baš on. Na albumu svira u tom času najpopularniji muzičar koji je došao sa istočne strane Atlantika, Americi veoma drag od časa kad se pojavio: bio je to mlađani Mark Knopfler, sposobni hitmaker i vrsni gitarista grupe Dire Straits, koga je Dylan svesno angažovao u nameri da se dodvori kritici. Ovolicko je falilo da mu taj plan i uspe.
No, to nije bilo dovoljno, jer Mr Zimmerman je upravo na prethodnoj turneji naprasno našao Isusa Hrista, pa se dao po hrišćanstvu. A kritika će svakog konvertita dočekati na nož, bio on to u zvuku, tematici, politici ili religiji (a Dylan je bio sve to), jer kritičari su poznati kao kukavice. Znao je to Dylan vrlo dobro: da je bio glup, ne bi izdržao dugo; imao je zicer na ovoj ploči. I dok su neke druge pesme na albumu bile eksplicitno fundamentalističke u svom šlagvortu (pogotovo “Gotta Serve Somebody“, “Gonna Change My Way of Thinking” i “I Believe in You“, obaška biblijski ep “Man Gave Names to All the Animals“), reči pesme “Slow Train” se bacaju na nepažljivog slušaoca:
Sometimes I feel so low-down and disgusted
Can’t help but wonder what’s happening to my companions
Are they lost or are they found,
have they counted the cost it’ll take to bring down
All their earthly principles they’re gonna have to abandon?
There’s slow, slow train coming up around the bend.
A nešto posle:
Big-time negotiators, false healers and woman haters
Masters of the bluff and masters of the proposition
But the enemy I see wears a cloak of decency
All non-believers and men stealers talking in the name of religion
And there’s slow, there’s slow train coming up around the bend.
I na kraju:
I don’t care about economy, I don’t care about astronomy
But it’s sure do bother me to see my loved ones turning into puppets
There’s slow, slow train coming up around the bend.
Malo je onih koji su se toliko poigravali sa establišmentom onako kako je to tokom dugog niza godina radio Bob Dylan. Njegovo nastojanje da pokaže svoje prezrenje prema licemerju imalo je različite pojavne oblike tokom karijere. Iz današnje perspektive, bio je to jedan od čudnijih eksperimenata u njegovoj fonografiji.
A da bi album i sve oko njega zadržali ukus groteske, pobrinulo se tržište: početkom sledeće godine, Dylan je dobio nagradu Grammy za (pazi sad) najbolju mušku vokalnu interpretaciju u rok muzici za 1979. godinu, u pesmi “Gotta Serve Somebody“…
Pa jes’, on kad bi zapevao, igla bi iskakala iz rilne. Našao ljubav Boga. M-da.