Не тај албум него онај други

Мало има албума које знам напамет, али некако испада да међу њима највише има дугачких и компликованих ствари. Ваљда зато што њих и треба слушати више пута да би се све чуло, а и могу да се слушају више пута јер увек има још нешто што нисам дотле приметио.

Пошто смо сад као сви исукали црвене фломастере да свечано обележимо годишњицу Тамне стране месеца… варате се, није то тај албум за који сам зашиљио тастатуру. Мада и њега знам напамет, и могу било кад да га преслушам поново, али не, није тај.

Моја страна Пинк Флојда је “Мајка атомског срца“, и то пре свега истоимена свита. Остатак албума не изостављам, све то чини целину, али још нисам докучио како, осим интуитивно (у преводу: не умем да објасним).

Нека ми овде буде дозвољена једна гастарбајтерска успомена: укупно двапут сам у печалби сањао да у ствари лежим код куће на каучу док око мене одзвања музика. Једном је то било “10000 авиона на крову” Филипа Гласа, други пут Флојд, управо овај албум.

Двадесети век је донео доста музичких експеримената, мешања стилова, убацивања разних звукова уместо инструмената. Изводила се музика са шеснаест тонова по октави уместо стандардних дванаест (или беше са осам пута више од дванаест), без ритма, без мелодије. Чак су се појављивали и рок бендови без бубњева (Манго Џери) и без гитара (Ретка птица). И сам Флојд је имао, закључно са овим албумом, излета у ту врсту опита – “Тањир пун тајни” се састоји од доста гребања по жицама, лупања по унутрашњости клавира, једног скоро механичког бубња који се помаља из бесконачности и примиче малом мозгу слушаоца, што се на крају све растапа у величанствену оргуљашку оргију.

“Мајка” је један од ретких комада где све то некако делује, изнутра је складно и има потку која сву ту гунгулу прожима и води од почетка до краја. Јесте, у песми звони телефон, има којекаквих шумова, чује се изобличен глас техничара који захтева тишину у студију, ту је поприлична дувачка секција и то не у позадини него баш носи мелодију у кључним тачкама, и хор који то исто ради на неким другим местима. Свеопшта папазјанија… али то ради.

Сами Флојдовци никад нису волели ову ствар, пре свега зато што је била компликована за извођење (16 чланова хора, дувачи, гомила инструмената, све то треба озвучити – са тадашњом техником често није ни могло да се изведе), што је главну мелодију написао спољни сарадник… што се мене ама баш никако не тиче. Ово остаје албум који пуштам себи кад сам добар и заслужим.

Velikosrbski amaterizam, iliti: koga poslati na pusto ostrvo sa albumom The Dark Side of the Moon

Mediji imaju jezivu osobinu propitivanja VIP ličnosti. Najgore pitanje od svih je: “Šta biste poneli na pusto ostrvo?” Moje pitanje je bolje: “Koga biste, opremljenog samo albumom The Dark Side of the Moon, poslali na pusto ostrvo?”

Dan pred četrdesetogodišnjicu objavljivanja nestvarnog genijalnog albuma The Dark Side of the Moon, desilo mi se normalno subotnje jutro. Omladinac se razdragano probudio u šest ujutru, već pola sata kasnije je bio duboko nezadovoljan stanjem zakucanosti bežičnog rutera, što sam rešio brzinom proporcionalnom količini komatoznog stanja u kome sam bio; konačno sam ustao u devet, nažalost kupio novine, i nažalost krenuo da ih čitam.

Nastavite sa čitanjem… “Velikosrbski amaterizam, iliti: koga poslati na pusto ostrvo sa albumom The Dark Side of the Moon”

Kad te udari posred srca, jako

Što ti je sinhronicitet: prvo se pokazalo da mi je Miloš ostavio samo ovu stvar na raspolaganje, a nju sam već planirao da okačim. Posle me je Valex podsetio da je već koristio tu pesmu u nekom drugom kontekstu. Polako, ali sigurno, stara teza da svaka ‘tica svome jatu leti potvrđuje se po ko zna koji put….

Kako da opišem svoj prvi doživljaj veličanstvene pesme, a da pritom ne budem patetičan? Znam: skrenuću pažnju da sam se sa albumom The Dark Side of the Moon sreo relativno kasno. Album Wish You Were Here sam već znao napamet i prešao sam na Animals… Pa mislim, blagi bože, plasirati klincu od dvanaest-trinaest godina takav materijal: niti sam razumeo strukturu, engleski pogotovo nisam poznavao dovoljno da bih razumeo o čemu je tu reč, imao sam ideju da tu mora da postoji neka psihodelija… Ah, da: kao redak pripadnik svoje generacije koji je imao reč “psihodelija” u svom rečniku, svakako sam se pravio važan…

Samo da pustim pesmu, pa nastavljam sa pričom dalje…

Nastavite sa čitanjem… “Kad te udari posred srca, jako”

Utovar nedeljom, 10. mart

Sad već znate, je li tako, da postoje i teme vredne bavljenja, a ne samo televizija-politika-stres-sport-opet stres.

“Rekao bih da kad smo zgotovili album, svako je mislio kako je to nešto najbolje što smo ikada uradili. I svako je bio vrlo zadovoljan rezultatom. Ali nije bilo šanse da je iko osetio kao je to pet puta bolje od albume Meddle ili osam puta bolje od albuma Atom Heart Mother, ili kolike već ono bejahu različite brojke o prodaji. Bilo je to… Ne samo činjenica da je album dobar, nego takođe i nešto što je nastalo na pravom mestu u pravom trenutku.”

There is no dark side of the moon, really. As the matter of fact, it is all dark.

Nastavite sa čitanjem… “Utovar nedeljom, 10. mart”

The Great Gig in the Sky… i ja

Nevidljiva ruka steže mi grlo kada se trudim da pretočim u reči punoću života koju u mene unosi Pink Floyd muzika

Porodična seoska kuća, to konačno utočište umirujućih mirisa i zvukova, zavučena je između brda i livade nad kojim se za vedrih noći vidi Mlečni put taman toliko da raspali maštu. I baš koliko treba iznad brda počiva svetionik naše epohe, zvezda Severnjača. Oko nje se vrti najslavniji rezultat milenijuma mešavine straha i dosade naših predaka, cirkumpolarno sazvežđe Velika kola, Ursa Major. Ili, ponekad, na anglosaksonskom govornom području… Great Gig.

Nastavite sa čitanjem… “The Great Gig in the Sky… i ja”

Kako je napravljena istorija

Dragi moji,

Danas Suština pasijansa otvara svoje srce jubileju.

Mislim – jebe se nama za jubileje, nismo spali na to da nam godišnjice predstavljaju lajtmotiv delovanja, ta vremna su prošla, cveće je nabacano na žutu kaldrmu dok je priolazila štafeta, nego ovo je ozbiljna stvar.

Elem, danas je četrdeset godina jednog od najvažnijih dela u muzici dvadesetog veka. Reč je o albumu The Dark Side of the Moon°, magnum opusu engleske grupe Pink Floyd.

Predlažem da saznate poneku pikanteriju o nastanku tog dela.

Nastavite sa čitanjem… “Kako je napravljena istorija”

Jedna na dan (344): 9. mart 2013.

Ima li ičeg urbanog u panonskoj varoši koja tiho i lagano umire?

Ostajem da se pitam, a moraću i da istražim to pitanje. Jer, zaista me interesuje gde i kako počinje ono što neki nazivaju “urbanim”. Ama, nije mi želja da se taj atribut prevali u dominantnu osobinu – naprotiv, ja se melanholično sećam svoje ulice pre asfalta – nego je to ono što lik kog Bogdan Diklić tumači u filu “U raljama života” veli: “tak, kulturološki, civilizacijski, kaj got”…

Jedna na dan, 9.mart 2013: Može li mala panonska varoš da rodi element nečeg urbanog?

(pogledaj veću fotografiju)

Nastavite sa čitanjem… “Jedna na dan (344): 9. mart 2013.”