Danas telefone kupuju samo neupućeni, mi tzv. normalni posedujemo računare koji, eto slučajno, mogu da postanu i deo GSM mreže. U zamenu, svakih trideset sekundi panično proveravamo da li je prenos podataka isključen, jer nam tako operatori deru kožu sa leđa, iako su dobre novce uložili baš u to da prenos podataka, koji nećemo koristiti, bude brži.
Za potrebe ove priče, Jan Vennegoor of Hesselink kupuje mobilni telefon. Mada, zapravo mu ta naprava i ne treba. Imao ga je, jednom davno, 1992. godine, čim su se mobilni telefoni pojavili. I ništa, niko ga nije zvao. Jednom je saznao i razlog – jednom kada je u prevozu čuo Đurađa Talaševića, koordinatora programa za zaštitu svedoka u specijalnim procesima protiv nosilaca organizovanog kriminala kako se žali supruzi: “Sasvim dobro sam konačno sredio imenik, znaš. Jedino ne znam ko mi je ovaj Vennegoorof, zvuči sovjetski.” “Ma, obriši ga, sumnjivo je to meni. I tiše pričaj!”, oštro reče supruga, brzometno procenjujući lica ljudi u dometu glasa njenog neozbiljnog bračnog saputnika. “Jednom komunisti, uvek komunisti. Durađe, Durađe…”, razmišlja ona, dok u glavi Jana Venegoora of Hesselinka bubnjaju njene reči “Obriši ga… Obriši… briši…” Jan Vennegoor of Hesselink histerično ustaje iz sedišta…
Jan Vennegoor of Hesselink se budi i shvata da stoji pored kreveta, užasnut. Polako ga preplavljuje talas sreće: samo je sanjao. Odmahivanje glavom, tuširanje. “Kupujem telefon. Valjda zna nešto taj psihijatar koji me ubeđuje da fudbal igram jer nisam siguran da li više mrzim majku ili školu, kada kaže da se moram suočiti sa svojim strahovima. Konačno, sada je 2013. godina, Nokia je propala, valjda su ostali nešto iz toga naučili.”… Nastavite sa čitanjem >>