Voyager 1, 34 godine kasnije

Marinko me je podsetio, a Luka dobacuje iz prikrajka da je reč o žutoj putanji… Onaj drugi, veli, ima putanju ucrtanu plavom bojom u njegovom prikazu Sunčevog sistema.

Voyager 1, jedan od najspektakularnijih projekata istraživanja Sunčevog sistema, danas navršava 34 godine od početka svoje misije. I radi mališa još uvek, radi k’o bela lala. Stigao je u zapećak: kako javlja, Sunčevog vetra nema više tamo gde je sad, na oko 118 astronomskih jedinica od sunca (nešto ispod 1,8 × 10^10 km).

Trideset četiri godine kasnije, na ivici Sunčevog sistema, uređaji još uvek funkcionišu...

Ako vas ova tema iole zanima, već znate dosta o njoj ili pratite zbivanja na zvaničnoj veb stranici. Ako vas ne zanima, do ovde niste ni stigli, što znači da ne moram da vas mrcvarim faktografijom koju ne želite da znate. Tek, dva Vojadžera su obavila svoje misije posetivši spoljne planete Sunčevog sistema i sada kreću Golden_Recordna dalek put ka zvezdama, sve sa pozdravima Zemlje na zlaćanoj ploči i šifrovanim informacijama koje bi grupica akademika uspela da reši za jedva desetak godina. Nerd smile Šalu na stranu: kako se drugačije obratiti vanzemaljcima koji možda natrapaju na jednu od dve sonde?…

Ja čuvam jednu romantičnu zamisao o Vojadžerima: za tek nekoliko stotina stotina godina, ovladaćemo brzinama dovoljnim za ugodna svemirska putovanja, a tada će lov na Vojadžere postati najzanimljiviji sport. Možda trknemo okolo po svemiru, nađemo ih, unapredimo one poruke, pa opet ispalimo sonde iz malo jače praćke… Da do prvih zvezda idu malo brže od sadašnjih 17 kilometara u sekundi, jer ovako će im trebati 40.000 godina do najbliže zvezde.

Ako ih niko i ne nađe, eh, pa nema veze. Neka su makar poslužili kao mentalna kulisa za TV seriju i knjigu “KosmosKarla Sagana, što beše i ostade nešto od najboljeg što sam ikada gledao na televiziji, onoj koje nema više i koja je veličala znanje, a ne petparačku zabavu. Da vas podsetim: Saganova ekipa je imala jednu od ključnih uloga u pripremi i izvedbi ove misije.

Za mene, misija Voyager je vrhunski simbol želje za dosezanjem daljeg, novog znanja. Bez obzira na vulgarna merila koja se smatraju jedinim prihvatljivim pokazateljima stanja današnjeg društva, ja i dalje verujem da će želja za novim pobediti letargiju, a da će žudnja za znanjem prevladati krdo koje samo želi da gleda televiziju, drapa fejZbuk i obavlja niz nužnih fizioloških radnji (sasvim sigurno, kada se ne bi morali da rade, mnogi ljudi, ako ne i većina, usadili bi svoje patetične živote baš u takvu matricu).

Simbolična je i optimistična činjenica da se obe sonde još uvek odazivaju, iako je verovatnoća da otkažu poslušnost posle toliko vremena bila prilično velika. Vojadžeri se i dalje javljaju kući jednom nedeljno (i to sa snagom antene koja nije veća od 300 W) i šalju zanimljive i korisne informacije radio talasima kojima treba 16 sati da stignu do nas. Ako to nije veličanstveno, onda zbilja ne znam šta jeste…

8 komentara na temu “Voyager 1, 34 godine kasnije”

  1. “Neka su makar poslužili kao mentalna kulisa za TV seriju…”
    …kao i inspiracija za prvi film iz serije “Zvezdanih staza”, u ulozi čuvenog V’Gera 🙂

    1. Nećeš mi verovati, ali nisam gledao filmove “Star Trek”. Odrastao sam na seriji i to je to 🙂 Svi oni kasniji nastavci, uključujući čak i ono kad je Partick Stewart bio kapetan, za mene su čisti surogati sa kojima se nikad nisam identifikovao. A zašto nisam pogledao filmove? Bemliga ako umem da objasnim. Dve su vrste space opera koje sam do danas nastavio da poštujem: one poput “2001: Space Odysseys” i one poput “Dark Star” (dakako, u obe vrste filmova imam samo po jedan uzorak…). Daj mi mentalno totalne računare koji ubijaju posadu (oba filma), daj mi veliki skok u vremenu i smislu (2001) i daj mi surfera po zvezdanom jatu (Dark Star). A mudrosere i pankosmičke civilizacije čije inteligentne vrste sve izgledaju slično (humanoidnog tipa sa našminkanim čelom i raznobojnim facijalnim aplikacijama), koje sve govore američki engleski i koriste iste protokole za komunikaciju… Eeee… Prošlo me je to. Valjalo bi da su ubacili rakurs Stanislava Lema, pa da vidimo kako se pregovara sa ljubičastozelenim pudingom koji visi s grane metalnog drveta koje raste u vazduhu.

  2. Стари дрек ме се није дојмио у тзв оригиналној серији, јер сам ишао у поподневну смену а идијоти емитовали око шест поподне. Видео сам нешто мало, и онда покушао да то гледам на Нетфликсу… и цврц, данас то изгледа врло шупље. Дочим ме се оно са Стјуартом већ докачило, па сам се залепио за Дипшит 9, и онда оладио кад су прешли на Воајера и Улазипрасе. Онако, моја лична листа би била

    1) ДС9
    2) Са Стјуартом
    3) Војаџер
    4) Првобитна
    5) Ентерпрајс

    Мада, ако бисмо погледали и сродне серије, мислим да би Стари Гејт стигао негде око другог/трећег места, а прво би ДС9 делио са… не, на другом би био Вавилон 5. Фарскејп око четвртог заједно са Старигејт Атлантидом. И реконструисана Галактика би била високо кад би била СФ, међутим она само тако изгледа, али није; верска пропаганда и СФ некако не иду заједно.

    Могли бисмо поприличан диск да попунимо овим :).

  3. Могли бисмо поприличан диск да попунимо овим…

    Misliš – raspravom? To uvek.

    Uzgred: molim da se primeti da je moja paljevina prvobitnim serijalom, onim u kome je dominirala trojka Kirk-Spock-McCoy, ipak bila primerena mom tadašnjem uzrastu: dok sam krenuo u treći osnovne, mislim da je i prestalo da se prikazuje.

    1. A šta misliš koliko sam ja godina imao kad se pojavio prvi ST film? :)))

      Što se Galaktike tiče, priznajem samo originalnu seriju. Kada sam video da je u novoj Starbuck sojka, digoh rezignirano ruke od gledanja.

      1. Galaktika? To nisam gledao nikad. Ili možda jesam? Ne, nisam.

        Televizija? Oh, televizija. Sećam se televizije kad je imala smisla (ponekad).

  4. Ejh, lepih vremena. Kad sve saberem Odiseja je bila VRH VRHOVA i bila je tu na domak ruke, a Voyager 1 je bio “tamo daleko” ………. a romantike

Komentari su onemogućeni.