Jedna na dan (137): 15. avgust 2012. (ret.)

“Ja živim iza ove omege”, reče mi Bane, “nije nam bilo jasno šta su hteli kad su krenuli ovo da slikaju”…

Kako uhvatiti u objektiv suštinu neke varoši koju pohodiš samo na par sati? Može li se to? Imam nekoliko point’n’shoot razglednica-fotki iz Prokuplja, načinjenih tokom lagane šetnje centrom. Imam i fotke koje sam napravio kad nas je Bane, moj stari drugar i domaćin tokom šetnje, proveo nekim zanimljivim mestima, ali to su totali, panorame i fotke koje nisu primerene za projekat “jedna na dan”. Tražio sam “onu pravu” i ovoliko je falilo da je ne nađem. Sve dok mi Bane nije pokazao mural na zgradi u kojoj živi.

Jedna na dan, 15. avgust 2012: Mural u Prokuplju

(pogledaj veću fotografiju)

Nemam dovoljno znanja o kretanjima u modernoj umetnosti da bih kompetentno komentarisao umetničku vrednost ove mazarije na zidu stambene zgrade, ali primećujem stotinu drugih stvari. Prvo, moj čestiti drugar je čovek koji je veoma sklon da o stvarima i pojavama promišlja lagano i temeljito, pa i pored toga nije imao da mi kaže mnogo šta o muralu iza kojeg je i stan u kom živi. Drugo: prisećam se napomene da posleratna Jugoslavija nije upala u spin socrealizma, kao što se to desilo sa državama istočnog bloka, što je dovelo do skoka iz neoklasicizma u avangardni modernizam. Pamtim još iz detinjih dana kako su izgledali neki enterijeri javnih prostora u mojoj varoši, a kad svratite u Kikindu, pokazaću vam četvorospratnu zgradu na kojoj je tek posle nekoliko dana gradnje primećeno da uopšte nema stepeništa na crtežima u projektu. Just kidding

Digresiju na stranu: pokazalo se da modernizam dobro prolazi i u sredinama koje nisu baš previše urbane, uključujući nekadašnje kasabe, jer novokomponovanoj eliti je bilo lako da glumi kako razume te lako prepoznatljive strukture koje su u manirističkom stilu podvedene pod isti obrazac. No, najčudnije mi je to što se takav manir odužio pedeset godina u budućnost. Na stranu providni motiv: alfa i omega su simbol znanja, a u prizemlju ispod ove slike nalazi se BIGZ-ova knjižara…

Sve mi je to blesnulo u trenutku kad sam ugledao mural: dobro se sećam, razmišljao sam o njemu manje-više sve vreme puta do Niša. A zašto je ostao toliki utisak, da me đavo nosi ako umem da objasnim. Drugim rečima, zarazilo me, a usput sam izveo neke tehničke poteze koji su veštački pretvorili oblačan trenutak u sunčan. Nije bitno da objašnjavam detalje, tek toliko da velim da se i to može, samo ako čuvate foto-zapise u RAW formatu i takve ih obrađujete.

Presuda: mišn akomplišd. Camera Thumbs up Živa je istina i to da ovo nije bilo bogzna kakvo tehničko iskušenje. Pre ću podsetiti na paradigmu: biram ovu apstraktnu ludost otkrivenu na zidu jedne sasvim obične zgrade, za mene posebne samo zato što u njoj živi moj prijatelj, pre nego mnogo drugih fotografija na kojima bi čak i prolaznik kroz Prokuplje mogao da prepozna gde sam načinio sliku. Razlog za to sam opisao, poneko će možda i razumeti.

A vas ako put nanese kroz Prokuplje u pravcu od Kuršumlije, usporite malo kad prođete pored gradske kuće, pa skrenete desno u čestito zelenu ulicu koja vas izvodi ka Nišu; na desnoj strani na drugom uglu uočićete BIGZ-ovu knjižaru, a iznad nje mural koji je bio predmet ove priče.

 

P.S. Ne stvarno, čemu riba? Metafizika hrišćanstva pored metafizičke težnje ka znanjem? Ajdeeeee! Ili će to biti… Ma neeee: gde su onda kljukana dinastija i svastikin but?…