Glava 25: 65. kilometar – Pavlovo-Posad.

(Isečak)

Moskva - Petuški– Da li je to sve, Mitriču?…

Vagon se zatresao od smeha. Svi su se smejali bestidno i veselo. Unuk se sav tresao, gore-dole, da levo-desno ne bi udarao svoje cevanice. Brkajlija se ljutio:

– A gde je tu Turgenjev? Dogovorili smo se: kao kod Turgenjeva! Ovde samo đavo zna šta se dešava. Neki sav u čirevima! Pa još i “piški”!

– Pa on je verovatno prepričavao film! – zabrundao je neko sa strane. – Film “Predsednik”!

Sedeo sam i razumeo starog Mitriča, razumeo sam njegove suze: njemu je bilo žao predsednika, zato što su mu dali takvo ime, i zida koji je pomokrio, i čamca, i čireva – svega mu je bilo žao. Prva ljubav ili poslednja tuga – zar tu ima razlike? Bog, umirući na krstu, naložio nam je da imamo sažaljenja, a ne da se podsmevamo. Samo ljubav i sažaljenje! Ljubav prema svakom prstu, prema svakoj utrobi. I sažaljenje prema plodu svake utrobe.

Dogovorili smo se: kao kod Turgenjeva! Ovde samo đavo zna šta se dešava. Neki sav u čirevima! Pa još i "piški"!...

(iz romana “Moskva – Petuški”, Venedikt Jerofejev, 1969.)