Jedna na dan (138): 16. avgust 2012. (ret.)

A onda smo stigli na Nišville 2012. I onda se slika stopila sa zvukom…

Pet dana u Nišu je već tradicija za nas, evo treće leto uzastopce. Na ono glupavo pitanje “Exit ili Guča”, koje novinari proameričkih medija onako nasilnički postavljaju po ulicama i anketama, moj spremni odgovor glasi “Nišville”. A to što ti isti mediji pokazuju svoju belosvetsku i hohšaplersku površnost zaboravljajući da provere koji i kakvi muzičari sviraju na sceni tog kultnog jazz festivala, problem je koji bi vredelo istražiti u posebnoj ravni.

Uglavnom, prve večeri je svirao neko ko se smatra ključnom figurom jazz i fusion muzike kada je reč o instrumentu koji svira. Jean-Luc Ponty je violinista koji je sposoban da i najvećeg skeptika preobrati u ljubitelja, samo li neko takav dopusti da mu se odsvira malo te muzike. Bio sam više nego uzbuđen što ću gledati i slušati tog neverovatnog i meni odavno dragog muzičara uživo. Znajući da su uslovi za fotografisanje na Nišvilu uvek dobri (lako je prići samoj bini i slikati), pitao sam se da li mogu da izvedem neku fotku koju ću moći da identifikujem kao onu pravu, kao “ovo je muzika koju svira Jean-Luc Ponty, ovde u obliku fotografije”.

Do te fotografije sam došao slučajno, a ne namerom.

Jedna na dan, 16. avgust 2012: Jean-Luc Ponty na jazz festivalu 'Nišville 2012'

(pogledaj veću fotografiju)

Žao mi je što ne mogu da lažem, pa da pričam kako sam baš tako hteo da izvedem. Ne: bilo je prvo veče, prva prava prilika da fotografišem novom opremom neki koncert izbliza i još uvek sam očijukao sa parametrima fotke (ovde: ISO 1600, f/5.6, 67 mm, 1/4 s iz ruke), pa sam zamazao scenu. Dakako, imam i tzv. ispravne fotografije, gomilu njih – i nijedna nije ni izbliza toliko zanimljiva…

I kako sad da ocenim ovu fotku? Aha, znam.

Presuda: mišn ispade akomplišd. Camera Thumbs up Note Neko to od gore vidi sve, izgleda. Nisam mogao ni da zamislim da bih fotku terao u tom smeru, inače bih pokušao (nije da ne umem da indukujem ovako nešto).

Ovo bih mogao da pretvorim u manir… Samo kad bih znao kako… Hot smile

A kakva je bila svirka, to je posebna priča, neću je sad pričati. Uglavnom, tako nešto ne može da se čuje mnogo puta u životu.

Komentari su onemogućeni.