Psihologija krda, mitomanija i negativna selekcija

Iliti: zašto se masovna histerija pružala zemljom Srbijom tokom jednog dana (a i sledećeg) nakon što je jedan teniser pobedio u Vimbldonu

Sve je počelo kad sam hteo da provedem nedeljno popodne u čitanju National Geographica, prijatno utabačen na krevetu, negujući stomačinu posle nedeljnog ručka. Prekinuli su me toliko puta da su na kraju u meni ubili svaku želju za čitanjem. Ne bi to ni bio toliki problem, nego televizor je bio uključen i proveo sam pet minuta blenući u program. A tamo su se izmenjivali ludaci na ulici i ludaci u studiju, svi se ponašajući kao idioti nakon što je onaj teniser pobedio na najuglednijem turniru u ovom mondenskom sportu.

Napomena: Mondenski sport, mondenska disciplina, mondensko bavljenje, ne zanima me uopšte koja fraza (od ovih ili nekih drugih) je najbolja da opiše sve to. Kada nekim sportom ne mogu da se bave sva deca iz komšiluka zato što nemaju novca za opremu i pristup terenu, ja to ne priznajem kao sport, pa da je stotinu puta olimpijski.

Kad ne paziš, pojede te crna rupa. Kakve to veze ima sa tenisom? Čućete.Elem, zatekoh se u limbu između dremeža i budnog stanja i dozvolih sebi da me usisa crna rupa. U tom talasu slabosti, desilo se tačno ono što nije trebalo da se desi: dozvolio sam sebi vrhunski luksuz da se iznerviram. U talasu gluposti koji je nastao u mojoj glavi, dotukao sam ono malo preteklih mentalnih kapaciteta na način koji je po vrednosti sasvim uporediv sa televizijom: dao sam sebi slobodu da raspravljam na istu temu na fejsbuku.

Upadam iz digresije u digresiju, ali ne mogu da odolim: čak sam doživeo da neko sa tri meseca iskustva na fejsbuku pokušava da mi objasni socijalni okvir tih rasprava, a zatim da ne odustane od svoje programirane priče ni nakon upozorenja da ja u modemskim komunikacijama imam dvadeset godina iskustva… A dok neki misle da je to normalno, ja i dalje ne mogu da pridam značaj raspravama sa ljudima koje nikad nisam pogledao u oči, a pogotovo ne mogu to da učinim tokom rasprava.

Rasprave su nebitne, nego mi je postalo zanimljivo svo to urlikanje i dranje. Video sam ponovo neke snimke iz nekog beogradskog kafića, a zatim i snimak sa neke terase u Grčkoj koju je okupirala pivska bratija (dok su žene sa decom stajale oko terase i bespomoćno posmatrale svoje muževe kako se ponašaju kao gorile). I tad mi se najzad ukazalo šta se to zaista dešava.

Htedoh reći, tad sam najzad razumeo šta znači sve ovo:

  • to što horde nekih čudnih likova voze po centru Beograda i uz onaj odvratni grč u grlu i namerno falširanje pevaju pesme iz ljotićevske provenijencije, dok im polugole pinkulje sede na vratima kabrioleta i mlataraju nacionalnim zastavama u rukama;
  • to što golobradi policajci stoje na ivičnjacima i gledaju u sve to, tapšući umesto da makar zaustave one koji ugrožavaju bezbednost barem putnika koji sede na haubama i krovovima automobila;
  • to što su se reporteri svih televizija razmileli po gradovima u pokušaju da pronađu prolaznike u nedeljno popodne koji će dati neku izjavu o značaju pobede Novaka Đokovića za srpsko društvo;
  • to što su urednici svih televizija, na čelu sa onima koji emituju na nacionalnim frekvencijama, dali sebi slobodu da im se raspadne programska šema kako bi poduprli histeriju;
  • to što je bar desetak mojih tzv. prijatelja na fejsbuku procenilo da bi Novaka Đokovića trebalo kandidovati za predsednika države; a dvoje je izmenilo svoj avatar da proslavi Đokovićevu pobedu;
  • to što je čak i predsednik države dao sebi slobodu da odvali glupost nedelje tvrdeći kao je ovo najveći uspeh u istoriji našeg sporta;
  • to što ima još mnogo da se kaže, ali je već previše.

Tri su razloga svoj toj histeriji. Možda ih ima još, ali i ovo je previše.

1. Psihologija krda

Took Borg... Took McLaughlin... Took Borg... Took McLaughlin... Took Borg... Took McLaughlin... Drago je meni za te momke, a već sam se više puta izjasnio da mi je Đoković simpatičan kao pojava. Mene jedino interesuje socijalni mehanizam ove masovne histerije (histerija, kažem; radovanje je nešto drugo). Ovo budalajisanje nas potiče na pobednički duh sledećih nekoliko dana, jasno mi je to. Skreće pažnju sa realnih problema, još mi je jasnije. A obaška, pruža iluziju o slatkom životu kojim živimo – to bi trebalo da je najjasnije. Ali mi nije jasno nešto drugo.

Što se ne bi neko od urednika informativnih programa zajeb’o da napravi onakav raspad sistema u programu kad neki klinac pobedi na svetskoj matematičkoj olimpijadi? Ili kad naučnik dvadeset godina ne spava, nego uči i provodi dan i noć u laboratoriji i načini proboj u praktičnoj primeni matičnih ćelija – tako da pruži nadu milionu paraplegičara?

Neeeee, nama su bitne samo teme koje možemo da konzumiramo u krdu, upražnjavajući ikonografiju krda i ispuštajući zvukove koje samo krdo i može da načini.

E, toga se ja gadim; počelo je još pre onog krda na Gazimestanu o Vidovdanu 1989. Ako je za utehu, ovo krdo neće evoluirati u hordu, kao onomad.

2. Mitomanija

I tako, Boris Tadić usred Vimbldona reče da je ovo najveći uspeh našeg sporta… Našeg? NAŠEG? Sporta? To je poslovni uspeh porodice Đoković, dilkane! Ništa manje i ništa više! To je uspeh nastao po obrascu apsolutne posvećenosti da se rođeno dete pretvori u porodičnu investiciju. Znaš ono, kad uvežbavaš slonove da stoje na prednjim nogama u cirkusu i istovremeno drže devojčicu u cicanoj haljinici na surli… E, pa isto to, samo ovde slonovi nose patike, šorceve i polo majice, a umesto surli koriste rekete od 500 evra. I umesto kikirikija primaju pare kad uspeju. Redak uspeh, slažem se. Velik, najveći. Ali, na jednog Đokovića i ono nekoliko drugih koji su uspeli, dolaze hiljade isfrustriranih dečaka i devojčica koje su roditelji, novokomponovani bogataši, maltretirali da igraju tenis.

Najvažniji je PR je najvažniji je PR... Je. Naj. Važniji. Zar nije PR je najvažniji?Mada, dajem za pravo Tadiću da je Nole napravio odličan PR za Srbiju. Ama, taj PR je bolji nego Tadićev trud u celom stažu predsednika Srbije. Ali, to je druga priča. Ja hoću da se zadržimo na mitomaniji o kojoj bi čak i Boris Tadić, kao psiholog, trebalo da ima nešto da kaže…

Svojim očima sam gledao, i to je trajalo ko zna još koliko nakon što sam napustio kafić pored jednog teniskog terena u Novom Sadu, kako se otac izdire na svoju sedmogodišnju kćer zato što ne podiže reket dovoljno kad servira. Devojčica je ridala u suzama i samo govorila “Ali tata…”, ali ovaj je odlučio da prečuje sve u neskrivenoj nameri da sprovede svoj autoritet, nadmoć i superiorni plan. Dete očigledno uopšte nije htelo da igra tenis, možda je htelo da se igra sa drugaricama ili da pojede sladoled, ali kreten u patikama od sto evra je čvrsto rešio da svoje rođeno dete pretvori u investiciju.

Bio je to dan kad mi se tenis, o kome već nisam imao pozitivno mišljenje, potpuno zgadio za ceo život.

3. Negativna selekcija

Reče jedan poznanik na fejsbuku, a posle nađoh još njih sa sličnim predlogom:

Nole za predsednika!

Da bi bilo gore, nije taj to izmislio, nego je, kao i ja, čuo onu trojicu sportskih novinara na B92, kako su tokom svog višečasovnog bekeljenja pred kamerama ispalili i taj predlog, mada, ako se dobro sećam, upotrebili su genitiv “Noleta”. Ovi na televiziji su išli dotle da su najarcali reportera u Vimbldonu da ispali istu glupost pred sirotim Borisom Tadićem, koji je u nedostatku samokonrole poklekao i odvalio neku odgovarajuću budalaštinu (“ne bih prihvatio nikog goreg od njega”, tako nešto beše).

Druže direktore, a da nas pustite da gledamo tenis?...Replicirao sam tom drugaru da taj zahtev ima korene u socijalizmu. Elem, beše vreme kad su najbolje inženjere nagrađivali tako što bi ih postavili da budu (uglavnom loši) direktori. To je bilo nužno kao jedino legitimno sredstvo za uklanjanje onih koji umeju da rade sa puta onima koji su samo završili škole. I onda, zna se: slava u glavu odozdo, a budža u dupe iz komiteta, odozgo. I onda doživotni klinč – nije više inženjer, niti će ikada opet biti, a nije dorastao da bude rukovodilac, niti je ikada bio. Ama, ko te pita: radi kako ćeš da radiš, propij se i drži se dok se držiš pod inercijom dogovorne ekonomije. A onda dođoše osamdesete i puče mehur od sapunice…

Ima toga i danas, samo je razlika u tome što je nekad dominirao opisani princip negativne selekcije, a danas važi princip ravnomerne podele među lopužama iz političkih lobija, najčešće po principu klackalice. Ali, i dalje važi da moraju da se sklone oni koji imaju znanje da bi došli oni koji imaju zvanje.

Elem, sad je Nole prvi teniser na svetu, osvojio je i Vimbldon. I šta zatim? Dakle, ko ga jebe, daj ga za predsednika… Ovo je već stereotip: ako nam Novak Đoković svojim reketom ne reši sve probleme u državi, neće niko. Samo treba da pasemo travu, poručuje uzbuđeni Nole sa konferencije za štampu, i uspećemo. Zato ga, valjda, treba i izabrati za predsednika države?

Ama, čekaj malo… Da nije ko mislio na Noletovu zaradu? Ono, kao, čovek je lovaran, pa je i nepodmitljiv? Mito i korupcija bi mu bili strani…

Čitaj mi sa usana tastature: ne bi nijedan sportista izdržao kao predstavnik populusa, ama ni u kom svojstvu. Svako ko bi pokušao, deset puta brže bi izgubio sav rejting nego što je to uspelo onom Fender skijašu kome mama piše ekonomske programe.

Nole je dobar teniser. Očigledno, najbolji. Neka ljubitelji uživaju, i treba. Ali neka ne prave budale od sebe pričajući gluposti.

– * –

Na kraju sam udario u zajebanciju. nema boljeg leka protiv nervoze. Jedna stara drugarica je na fejsbuk okačila sledeći tekst:

Bravo Nole, care, kralju, šampione, majstore!

Predložio sam nastavak tituliranja:

‎…ujače, striče, rođače, dalji rođače…

Veselje! Radost! Šizenje! Šašavilo! Care! Kralju! Šampione! Majstore! Ujače! Striče! Rođače! Dalji rođače!... Stranče?...Odziv je bio slab.

A o licemerju koje čuči ispod svega ovoga, drugi put ćemo. Ne računam ni onaj Noletov gaf sa jučerašnje konferencije za štampu, u kome je poručio mladima da jedu travu – to mu opraštamo jer je i on, jadan, pobudalio. Bio je uzbuđen preko mere: ostvario je životni san, pa verujem da mu nije lako da odoli pritisku javnosti da pokaže koliko je mudar.

Jer, znate: u zemlji Srbiji, kad si u centru pažnje, a da pritom nisi hapšen, aftamacki si i najbolji u svemu drugom, od kuvanja do savetovanja omladine, najmudriji si, najpoželjniji i da ne pominjemo to da nikad, nikad nije bilo to što je sad ispalo. Mora tako. Mora, jer jedino tako može da zvekne dovoljno glasno pri padu. A ne da će pasti, nego ima da tresne.

$#$

9 komentara na temu “Psihologija krda, mitomanija i negativna selekcija”

  1. >> ne mogu da se bave sva deca iz komšiluka zato što nemaju novca za opremu i pristup terenu

    Aaa, pa ne mogu sva deca. Neka mogu. Odu na onaj teren ograđen žicom kao u logoru, baba im plati svoj jedan sat i zamišljaju da su državljanin Monaka.

    A što se našeg predsednika tiče… ako pratiš, on DNEVNO izvaljuje gomilu budalaština. Samo treba odabrati najbolju. Imamo dovoljno da pišemo o “najvećoj izjavljenoj budalaštini prethodnog sata”.
    Ja mislim da je on ozbiljno bolestan.

    1. Dnevno izvaljuje? A noćno uvaljuje? 🙂
      Ili si mislio “svakodnevno”?
      Nije on bolestan. On je samo uplašen.

  2. mogao bih sad da elaboriram ono što hoću da kažem, ali to bi samo bilo soljenje rane. zato pravo u glavu: ova histerija je poništila sve dobro što je novakov pr učinio. naši mediji su nepogrešivo poslali u svet sliku srbije kao boratovog kazahstana. i to pošto su ti isti mediji indukovali borata u ljudima (ne kažem da je teško, ali sam ubeđen da je indukovano). totalno samoubistvo. skoro kao… …

  3. Dok ne nađem vremena za ozbiljniji(?) komentar…

    Kada nekim sportom ne mogu da se bave sva deca iz komšiluka zato što nemaju novca za opremu i pristup terenu, ja to ne priznajem kao sport, pa da je stotinu puta olimpijski.

    Odbojka? Hokej? Vaterpolo? Ima ih još (valjda), samo se ovih setih sada… :

    Tenis je stvoren u vreme kada su se sportom bavili samo imućni(ji), jer su im robovi radili sve fizičke aktivnosti po kući i oko nje. Jedina dva sporta koja su imali jeste (prvo rukom, a kasnije reketom) prebacivanje loptice preko mrežice, a komšinice/sluškinje/robinje preko onog finog stola za ručavanje. Za siromašne mase je bila motika/lopata i krpenjača.

    GodinamaVekovima posle toga nije stvoren razlog da bude drugačije. Samo je stvorena mašinerija koja će prevrtati vesti o tom sportu s jednog kraja sveta na drugi, kako bi se stvorilo&gajilo plodno tlo za sponzore, pa je onda više para u priči, pa se više para ulaže u marketing, pa se više dobije, pa…
    Hleba i igara. Mada hleb i nije nužan…

    1. Za hokej ne znam, Kikinda nikad nije imala pravo klizalište, a oni koji su igrali hokej na zaleđenom kupalištu “Jezero” nisu bili organizovani kao klub. Ali, odbojka i vaterpolo – neuporedivo. I odbojkom i vaterpolom su se bavili i moji drugari koji potiču iz siromašnijih porodica. Kako je danas, ne umem da kažem, ali sam siguran da pristup na trening nije morao da se plaća kao što je to bilo neophodno kada se kroči na teniski teren.

      Eto, sad si me podsetio na još jednu scenu koju sam bio potisnuo iz pamćenja; ovo se dešava na teniskim terenima u Kikindi, ja sam svedok; dešava se negde 1996. ili 97, ne sećam se tačno. Majka dovodi dete, devojčicu ne stariju od 7-8 godina, na trening tenisa. Trener prilično osornim stavom i rečnikom koji nije za dečije uši odbija da pusti dete na teren jer nije plaćeno za prethodni mesec. Sume se ne sećam, ali znam da sam se stresao od iznosa; teško mi je i da uporedim sa nekim današnjim merilima, ali recimo da bi bila reč o 40-50 evra za mesec (a to je zajednički trening bar desetoro dece). Majka veli da nije dobila platu ni za prošli mesec i da je svesna svog duga, ali joj nije jasno zašto bi to bio razlog da dete trpi, jer ono voli da dolazi na treninge, a trening će svakako biti održan i dug će svakako biti namiren. Trener ne nalazi za shodno da popusti, ali nastavlja da se ubeđuje jer mu očigledno prija to što dominira scenom; sve to posmatraju i ostali roditelji i druge zatečene osobe, uključujući ostalu decu. Majka je zelena od besa i stida; odvodi dete — koje je samo ćutalo.

      Žao mi je što sam se setio ove scene. Sad neću moći ponovo da je zaboravim.

      1. Pa i klinci iz mog kraja igraju tenis, iako su siromašni. Kredom iscrtaju beton ispred pekare i neki lastiš postave kao gornju ivicu mreže, pa se svađaju da li je lopta u autu ili nije, te da li je prešla ispod ili iznad lastiša…

        Te scene koje si se setio u vezi sa tenisom, ja znam bar dve u vezi sa košarkom. Nije tu tenis specifičniji; možda je izraženiji zbog većih iznosa, ali nas to vraća na onu priču odakle potiče taj sport. A i taj trener iz (tvoje) scene nije trener tenisa – on je uvežbani maher uzimanja para. Takvih na planinama (škole skijanja (e, da, eto još jednog mondenskog(?) sporta) imaš kô šaše.

        Tenis je veći sport od formule 1 ili golfa ili…

        1. Pojmovi “igramo se tenisa” i “igramo tenis” teško da mogu da se uporede u svom pravom značenju, zar ne?

          A kako stoji stvar sa pretvaranjem sporta u estradu, valjda je jasno. Pogotovo ako je to sport u kome je neko iz ovog podneblja superuspešan, kao sad tenis, ranije košarka… Da, zato i razumem da se od toga pravi sistem APP zarade; nije čudo.

          Drugar iz Zagreba mi je prepričavao kako je to izgledalo kad je ona Kostelićka osvojila svetski kup u smučanju. Prodaja skijaške opreme u Hrvatskoj je skočila za red veličine… Ništa čudno, zar ne?…

  4. Kad sam već u radnji, jedan dodatak: članak na portalu e-novine pod naslovom “Masovna hiserija srboljublja”. Autor se potrudio, poa kompilovao kojekakve budalaštine od izjava povodom Đokovićeve pobede iz aktuelne štampe. Neki favoriti:

    * Finale Vimbldona i borbu dva teniska majstora su mnogi gledali, ne dišući. Koliko ih je umrlo od asfiksacije, nisu rekli.
    * Ovo je najveći uspeh našeg sporta ikada. Gledajući finalni meč, kao građanin Srbije, zamalo da umrem. Boris Tadić… Doktor psihologije stavlja prilošku odredbu za vreme “ikada” na kraj rečenice bez glagola ili glagolskog prideva, to je posebna priča. Predsednik države izjavljuje kvalifikaciju uspeha kao da sedi u kafani uz mlako pivo; i pride koristi pubertetlijsku hiperbolu o ushićenju “zamalo da umrem”.
    * Pamtim kao da je bilo juče kada je sa sedam godina rekao kako hoće da bude broj jedan. Mi smo se, kao roditelji, borili koliko smo mogli da mu omogućimo da to i ispuni. Dijana Đoković, majka. Nemamo kud: Srbin kad-tad mora da dođe do faze hvalisanja na temu “ja, pa ja”.
    * Ovo što je uradio je san, ludilo, stratosfera, istorija. Stric Ivan. Molim za momenat svečane tišine posle ove izjave.
    * Osetio sam se u trenutku kao životinja i želeo sam da vidim kakva je. Novak Đoković objašnjava zašto je jeo travu na terenu. Nadam se da će mu neko objasniti koje su to životinje, a da nisu lavovi, koje pasu travu na livadi.
    * Nije greh reći da je njegov doprinos obrazovanju mladih Srba značajno veći od našeg posrnulog školstva i osiromašenih roditeljskih saveta. Đoko Kesić u listu “Press”. Cela izjava je takva da ne može da se prepriča.
    * Više od 50 mališana iz sela Prilužje na Kosovu krenulo je u ponedeljak pre podne ka Beogradu gde će prisustvovati svečanom dočeku Novaka Đokovica i predati mu zastavu Srbije dugačku 50 metara na kojoj su ispisane poruke podrške najboljem svetskom teniseru. Nije rečeno otkud im pare za toliku zastavu tamo na Kosovu. Na stranu što su u sopstvenoj poruci napisali odvratnu socrealističku reč “Kosmet”, što bi bila perverzna skraćenica za pojam “Kosovo i Metohija”, čime dolazim do sumnje da su ovo zaista i pripremili na Kosovu ili Metohiji.

    Međutim, mene i dalje najviše fascinira ideja prosečnog Srbina da to što je neko najbolji teniser na svetu aftamacki znači i kvalifikaciju za posao predsednika države. To je samo dokaz više da zaslužujemo vlast koju imamo, takvu kakva je.

  5. Mala digresija…

    Da se nešto loše slučajno ne bi desilo navijačima (ili igračima još gore), organizator se pobrinuo da golubovi, u narodu poznati kao ptice-serice, ne nadleću terene – rasterivač golubova. Mada mi ova druga deluje kao montaža… i to loša…

Komentari su onemogućeni.