Jedna na dan (133): 11. avgust 2012. (ret.)

Ponekad se morate pomučiti da pronađete najlepša mesta u Srbiji. Ali ne nužno tako što ćete pešačiti kilometrima preko nekih vukojebina, nego tako što ćete zaobići šupu pored ribnjaka, pa zidom do vidikovca velikog 2×2 metra…

Iz Rogljevačkih pivnica, prešli smo u Žagubicu, koja nam je bila baza za dvodnevno lutanje Homoljem po složenoj naučnoj metodi “uzduž i popreko, pa kud te put nanese”. Drugog dana boravka, plan se sastojao od vožnje optimističnih 180 km puta u cilju obilaska nekoliko tačaka, po drumovima koji baš i ne dozvoljavaju da se često ubaci u četvrtu brzinu (na petu brzinu zaboravi).

Nailazili smo na razna mesta duž Homolja, najređe naseljenog kraja u Srbiji: napušteno etno-selo, napušteni manastir u steni pokraj puta koji je već oštećen grafitima, vodeni park na ledini, iznajmljivanje jakni na biletarnici pred pećinom… Ali najluđe je bilo na Krupajskom vrelu, ispričaću vam zašto. Najpre fotka tog čarobnog mesta:

Jedna na dan, 11. avgust 2012: Krupajsko vrelo

(pogledaj veću fotografiju)

Najpre, da ne bude nejasnoća: ovo je tačna boja vode na tom mestu; polarizacioni filter je poslužio samo da blago smanjim odsjaj sa vode, ali nisam preterivao u tome. Jasna potvrđuje tačnost, a nju ne možeš prevariti kada je reč o bojama. Rainbow

Ova panorama prikazuje vrelo rečice Krupaje. Pa u čemu je trik kad pomenuh da je potreban trud? Najpre u tome da diljem Srbije svugde ima putokaza, osim na po jednom ključnom mestu; kad shvatite da ste se prešli, izgubili ste sate i kilometre i pride vam niko neće ponuditi reč utehe, nego vam se nasmejati što niste na vreme pitali (GPS? Mapa? Mapu gledaj, seljaka pitaj!). A onda, kad smo se našli na samom mestu koje je potvrdila tabla o spomeniku prirode u režimu zaštite drugog stepena, zatekli smo privatnu kafanu sa pansionom i bazenom u parku pored potoka, nekakve dvorišne zgrade… Od vrela ni traga.

Valja proći između trošne šupe u kraju dvorišta i brda od kojeg je oduzeto za račun prostora. Onda se prolazom uskim 80 cm posle dvanaestak metara stiže do kaskade uz koju se morate popeti, što je nama u patikama broj 45 veoma teško jer su stepenici široki kao dlan. Tada stižete – na mrestilište pastrmki! Hodajući betonskim zidom širokom 40 cm, obezbeđenim rukohvatima u vidu posečenih grana sa upletenom žicom, sve se to drži na nekim letvama pobodenim u rupe u zidu, sa jedne strane je tri metra duboka provalija, a sa druge bazeni sa pastrmkama, najzad stižete do druge kaskade, odakle najzad počinje vrelo, cilj naše potrage; tu drugu kaskadu vidite na levoj strani fotografije.

Potpuno neshvatljivo kako je neko dozvolio takav nemar i takvo ponašanje nad mestima koja su najdragoceniji dar koji ova jadna i prelepa zemlja ima.

Ako je za utehu, našli smo mesto i snimili ga. Vredelo je, ne samo zbog ocene koja sledi.

Presuda: mišn akomplišd. Camera Thumbs up Ovo je razglednica, ali makar iskačem iz point’n’shoot obrasca za toliko da nisam dozvolio oštrom suncu koje se probijalo kroz krošnje nad vodom da mi upropasti kadrove koje sam vezao u panoramu. I kao što rekoh u najavnom tekstu ove retroaktivne nadoknade, polarizacioni filter vredi svaku žutu banku.

A taj blesavi doživljaj traženja vrela u času kad smo mislili da smo ga već našli – neprocenjivo.