May the 4th be with you

Danas je “Star Wars day”. Izgovorite na glas gornji naslov i biće vam jasno…

Moj prvi kontakt sa SW univerzumom nije bio film “Nova nada” (zvuči li vam čudno – niko koga poznajem nije ga zvao tako, već prosto “Ratovi zvezda”), niti “Imperija uzvraća udarac”, već strip napravljem po ovom drugom filmu. Izašao je u “Politikinom Zabavniku”, tradicionalno u sredini, crno-bela štampa.

'ladno napraviše strip...

Odmah iza je usledila distribucija po bioskopima – prošlo je više od 30 godina od tada, ali sećam se da je gužva bila tolika da drugari i ja nismo uspeli da dobijemo vezane karte, već smo sedeli na različitim krajevima sale. VHS u to vreme još uvek nije bio u ekspanziji te je trebalo da sačekam nekoliko godina da bih odgledao prvi film iz originalne trilogije – mislim da sam čak pogledao i “Povratak Džedaja” pre njega. Ne znam tačan razlog zašto sam inicijalno propustio da pogledam prvi deo u bioskopu, ali ako je premijera u ovim krajevima bila ne mnogo posle one svetske, verovatno je uzrok ležao u činjenici da sam tad imao 6 godina.

A onda su došle devedesete, i Lukas je počeo da divlja.

Nastavite sa čitanjem… “May the 4th be with you”

Pesme iz šume

Za danas opet biram nešto iz veoma lične liste favorita: Songs from the Wood je bio prvi album grupe Jethro Tull koji sam čuo u celosti, u vreme kad je bio tek izašao. Ljubav koja se tada rodila nije manja ni danas, 35 godina kasnije.

Romantično vreme perfektne muzike, u ono praistorijsko doba kada se muzika stvarala, a ne proizvodila.

Ništa sirene, a? (Vol. 2)

Uspeo sam nekako da izbegnem ceo ovaj džumbus, tako da mi predizborno ćutanje ne znači baš ništa. Ali, nekako se ulučilo da primetim nešto. Pune trideset dve godine su prošle, a mi ne odustajemo: i dalje tražimo barona Minhauzena u ponudi potencijalnih vođa.

Kako da se ne setim ponovo? Moram. Red je, godišnjica je od smrti najveće multinacionalne utopije u istoriji ovog podneblja.

JeBeTe. Još uvek.

Sindrom barona Minhauzena je bio funkcionalan 35 godina kulta žive ličnosti i još oko pet ili šest godina posle, a onda smo brže-bolje krenuli u potragu za novim vođom. Da nađemo nekog drugog zbog koga ćemo i mi da izvodimo svoju decu sa jutarnje nastave kao što su nas izvodili i da mu tapšimo, mašemo zastavicama i bacamo cveće pod noge samo zato što je snažno primirje među plemenima nazvao bratstvom.

Ala smo ga našli. Pardon: ala smo ih našli. Svako svog. I svaki od njih otpoče gradnju nove kule u vazduhu. I to od krova nadole, bezbožnički i bez obzira na sve. Materijal su vadili iz blata i mešali ga sa krvlju. Podupirali kostima mojih vršnjaka.

Panta rei. U krug.

Nastavite sa čitanjem… “Ništa sirene, a? (Vol. 2)”

Da li smo vredni izbora?

Neko će reći da nema za koga da glasa, jer su svi oni isti. Ali…

Da li neko od vas zna koliko ima predsedničkih kandidata na ovim izborima? Nisam slučajno onomad pomenuo tačan broj! Al’ dobro. To ste možda i znali.

A da li neko od vas zna koliko ima lista na parlamentarnim izborima? Olakšaću vam i dati link (ako ne i konkretan odgovor), pa da ne morate (sami) da otvarate novi prozor browsera.

Nastavite sa čitanjem… “Da li smo vredni izbora?”

Okružen idiotima

Ovaj mačak je suočen sa mnogim iskušenjima svakodnevnog života. Glavno iskušenje koje je bilo pred njim beše potreba da razume zašto su neke stvari drugačije nego što bi bile kad bi on sam postavljao pravila.

Postoji još veći problem. Možeš prepoznati, pa i naučiti. Pitanje je šta ćeš preduzeti. Pitanje je u šta ćeš poverovati. Imaš još dva dana da doneseš odluku.

Jedna na dan (33): 3. maj 2012.

A sad nazad u kolotečinu. Pre toga, da malo proberem po skorašnjoj arhivi, jer fotke uhvaćene trećeg maja nisu za javnost.

Ako ste skloni fotografskom izrazu, konstanta u životu glasi: gledaj, gledaj i gledaj, hvataj prilike i pomeri dupe da uhvatiš dobar kadar. Pre četiri dana, jedan kadar mi se tako dobro namestio da nisam mogao da odolim. No, znao sam da će samo jaka postprodukcija možda uspeti da pretvori uhvaćeni kadar u nešto zanimljivo. Tako i bi: kad sam došao do zaključka da ću u postprodukciji moći nešto da uradim (i to tek kad se vratim kući), odlučio sam da uopšte štriknem ovo:

Jedna na dan, 3. maj 2012: školice

(pogledaj veću fotografiju)

Nastavite sa čitanjem… “Jedna na dan (33): 3. maj 2012.”

Jedna na dan (32): 2. maj 2012. (retroaktivno)

A onda sam lovio kamene glave po Đerdapskoj klisuri… Kad prvi put ideš nekim putem, pa još imaš volan u rukama, onda saputnici moraju da budu tolerantni: zastajkivanje je uobičajena tehnika nas koji volimo da handlujemo fotoaparate u svakoj prilici…

Uglavnom, Đerdapsku magistralu sam upoznao tek prošle godine, ali tek od onog izlaza s puta od Negotina, kada smo izašli na Donji Milanovac. I onda ono sranje od puta sve do Golupca, daleko mu lepa kuća. Posle uživanja kroz Rumuniju, agonija kroz Srbiju. Toliko smo mimo sveta da to ni trojica onih pijanih glavonja što su se rodili pre roka neće ispraviti.

Ali zato ima iznenađenja uz put, poput ovog:

Jedna na dan, 2. maj 2012: kralj Decebal

(pogledaj veću sliku)

Nastavite sa čitanjem… “Jedna na dan (32): 2. maj 2012. (retroaktivno)”